Prava zelena magistrala, desetljećima građena od verdure iz vrtla povezuje Šibenik i Pakoštane kod Vranskog jezera. Čak i prije ikakve ceste i Šibenskog mosta, dok se još vaporima brodilo uz obalu, Pakoštanci, zapravo najviše Pakoške kao ipak (naj)bolji dio mjesta 37 kilometara od Šibenika, svježom zeleni hrane njegove stanovnike.
Na bancima od pijace, svakim danom osim nedjeljom, pa tako iz godine u godinu, nizali su se dani i godine radnog staža na otvorenom, bez obzira na to bilo vruće ili su ruke zeble kao ovih dana. Srodile su se Pakoške, kako sebe nazivaju, sa Šibenikom, njegovim ljudima i obrnuto. Šibenik i Pakoštane postali su bratska mista a da to nitko nije formalno objavio i ta se povelja ispisuje svakog dana na pijaci i listovima slatke verdure iz njihovih povrtnjaka.
Jedna od njih, teta Stanka Maksan, partila je ovih dana na onaj svit u 82. godini, pokoj joj duši, a četrdeset ih je provela za svojim bankom na šibenskoj pijaci. Nasmijana, dobre volje i tako iz dana u dan sve do prije tri godine, kada se razboljela i prestala dolaziti. A onda je na pijacu stigla osmrtnica umjesto nje i kašeta punih zelja, verzota, špinjače, mrkve... i drugog, ukusnog blaga božjeg što ga daje masna, crna zemlja uz Vransko jezero.
- I znaš kako je pokopana? Uz šibensku klapu, s pismom "Šibenik je to". Tako je tila, tako joj je bilo udovoljeno, govori Branka Rosan, jedna od danas samo pet-šest vrtlarica iz Pakoštana koje su na šibenskoj pijaci svakog dana, unutar "Pakoškoga kvarta" uz bok peškarije. Čudno bi bilo da je teta Stanka bila ispraćena drugačije, kada je radeći za bankom u Šibeniku provela barem podjednako vremena kao s obitelji u Pakoštanama.
Kada se kupuje na pijaci, u ponudi nije samo roba, u ovom slučaju verdura, nego i neponovljivi osjećaj trgovine i pravi divan o svemu i svačemu s tim vitalnim ženama koje će najčešće, kada sredite račun, u najlon s kupljenom zeleni uvijek umjerene cijene staviti struk friškog selena ili petrusimena "dobre ruke", na račun kuće. Vrtlari su, zemlja im rađa obilato, ne kriju, pa što onda i oni ne bi dali mušteriji, u znak međusobne naklonosti i u zahvale što kupuju upravo kod njih. To su njihove "akcije", a ima i drugih načina, jednako neodoljivih. Recimo, kod Boje Lokin, okružene kupovima plodova zemlje barem na tri banka sada ima mladog krumpira slatkog kao usred ljeta. Pitaš dva kila, ona odluči da ti trebaju tri i cijenu od dvadeset i nešto kuna zaokruži na dvadeset. Da bi mušterija riječ rekla, uzme i nosi, zadovoljna što mladi krumpir nije iz Grčke ili Egipta, nego s obala Vranskog jezera, gdje se, nakon što se prođu betinske Modrave i granica Šibensko-kninske i Zadarske županije, steru zemlje Pakoštanaca.
- Bojo, skoro ću u penziju, mogla bi onda zajedno s tobom raditi u polju kao jedna Šibenka bez pedlja zemlje? Da budem mirna i sritna! - pita je gospođa Tonkica, službenica pri kraju radnog vijeka i vjerna mušterija. Došla je po brokulu, zelenu kao žuč i veliku poput šake, jer su joj kolegice na poslu ne htijući, upropastile jučerašnju kupovinu. Kako Tonkica spizu obavljenu za vrijeme radne pauze drži u prozoru kancelarije, jedna je neoprezno otvorila krilo - i ode najlon s verdurom na cestu s drugoga kata.
- Dođi, uzoraćemo ti i ja one ledine na kojima ionako ništa ne raste, odgovara Boja i daje jezgrovito, točno stanje poljoprivrede u nas: "U Vrani moš' umriti a da te niko ne bi naša! Sve same zapuštene dijanice oko tebe!" A nije to, da bude jasno, nikakav bezvodni krš u kojem treba krčiti kamen da bi se što uzgojilo, nego zemlja toliko plodna da ako motiku ostaviš na njoj, do jutra će joj grabovo držalo prolistati! Eto, i takva stoji neiskorištena, a najgore od svega je, kaže i Boja, što starije, poput pokojne tete Stanke, nema tko zamijeniti, jer je mladima poniženje saditi, sijati i kopati.
Nema tu velike filozofije ili je barem nije bilo prije. Pakoštanci i drugi uz Vranu postali su specijalizirani vrtlari upravo zbog te masne zemlje ispod koje struje pravi vodotoci za navodnjavanje. Na svakoj od svojih nekoliko njiva, Boja i muž joj Frane imaju vodu. Naručiš bager, iskopa se rupa 6-7 metara duboka, a iz nje odmah provrije bistra voda, piti je možeš i stalno dotječe. Zato kod njih nema suše, konkuriraju uvijek s umjerenim cijenama, a od truda oko povrća nema njima zime općenito u životu.
I Boja je već 40 godina na šibenskoj pijaci, a počela je dolaziti s dvadeset, dočim se iz Jagodnje kod Polače udala u Pakoštane. Ta četiri desetljeća znače ustajanje svakog dana, osim nedjelje u tri ujutro, bez zvonjave sata, da se sve za pijacu pripremi i ukrca u kombi. Banak joj, piše na tabeli, radi 7-13, a za to vrijeme sin i muž poberu ono što dospijeva za sutradan. Njeno je to očistiti i štivati u kašete, a najteže joj pada, sada u zimu, što zbog kratkoga dana mora stajati u kući od pet do osam, kada je vrijeme za postelju, da bi se sutradan moglo uobičajeno nastaviti.
- Je, kod mene je traverša sa šoldima, ali i motika, smije se Boja na pokušaj provokacije s pitanjem tko je pravi gazda u OPG-u Lokin. Triba zemlju voliti ka i svaki posal, a ja je volin i ne bi mogla bez nje, govori uz tvrdnju da je ona naučila Lokine kako ispravno raditi, iako su i oni povrtlarska obitelj, kao i njezina.
- Govorila je meni pokojna teta Stanka, Bojo, dabogda ti ostarila na pijaci. I nadam se da oću, samo šta ne znan oće li me imati tko zaminiti, eto tako je to, veli Boja. Kada je počela, bio je pun autobus Pakoški svakog jutra za Šibenik i znala je u autobus ukrcati robu, a ona doći i autostopom. Sada je sin svako jutro doveze kombijem jer je svoje u kući ona "sredila". Oboje djece, 'ćer i sin znaju raditi zemlju, ali unuci, srednjoškolci, e na njih je ljuta. Izbjegavaju stalno, a radu se uči baš u tim godinama...
- A šta ćeš, kada ljudi nisu pametni, jer od te naše zemlje može se dobro živjeti i moja se familija nema na što požaliti, ne krije Boja. Mogla bi ona u mirovinu sutra da hoće, ali ljepše joj je u Šibeniku, s ljudima i na pijaci, a ako je nešto može razljutiti, onda je to sumnja nekih mušterija da sva ta zelen kojom je okružena dolazi s njene zemlje!
- Oni će meni tako, a vidi mi ruku! - pokazuje ogrubjele dlanove i prste na kojima se nipošto ne može slomiti duži, nalakirani nokat.
Ne može se to dogoditi ni spomenutoj Branki Rosan, koja je na šibenskoj pijaci svakodnevno već gotovo 30 godina. Povrtlarstvo ju je othranilo, a drži i njezinu sadašnju obitelj. Brankini su roditelji nosili verduru u Šibenik dok još nije bilo mosta: putovali su vaporom, u Šibeniku su i noćili, a povrće se nosilo u velikim, prtenim vrećama.
- Ajde, uzmi, posijala san zelja i špinjaka da ti mozak stane, obraća se Branka Daniri Gulin, svojoj staroj mušteriji koja poput brojnih drugih domaćica stalno kupuje povrće Pakoštanaca. Nakon obavljene trgovine, objašnjava da su oni usmjereni najviše na Šibenik zato što Zadar povrćem opskrbljuju bliža naselja, Bibinje, Škabrnja i Zeleni Hrast, a Pakoštane su otprilike na pola puta između Šibenika i Zadra. I da, potvrđuje i Branka, sve je manje mladih vrtlara, više nitko ne nosi robu ni u Zagreb: stariji su plodovima zemlje školovali djecu da im bude bolje nego njima i zato je sve više opustjelih ledina oko Vrane!
Pakoštanci kao Bugari
'To su naši Bugari'
Da šibenska pijaca ima glasnogovornika, onda bi to trebao biti Zvone Bljajić, jedan od prodavača u neposrednoj blizini "Pakoškoga kvarta".
- Kakvi su Pakoštanci? Mislite, Bugari, kako ode na pijaci od milja zovemo taj vridan svit, smije se Zvone i odmah otkriva otkud im taj nadimak.
- Ljudi koji toliko vole zemlju mogu biti jedino Bugari, najbolji vrtlari nadaleko! Šteta šta ih je sve manje na pijaci, osipaju se nažalost, a da s njih vrtlarstvo baš i nije prišlo na druge! - izravan je Zvone.
Nizozemsko sime, pakoška obrada
Nizozemski hibridi
Sve je na kraju crna zemlja – i Nizozemska. Jer, iskrena je Boja Lokin, knjiga domaćega, starog sjemena spala je kod nje i drugih jedino na poriluk i kapulu, što je njezin vlastiti presad. Sve ostalo su nizozemski hibridi, od kojih je sjeme neupotrebljivo za sadnju u drugoj generaciji biljke. Zašto onda kupovati kod vrtlara kao što je Boja, ako je povrće jednako kao u trgovačkim centrima.
-Vidiš, ove glavice kupusa, sve su jednake, kao i salata i po tome odma znaš da su hibridi. Tu nema velike pomoći, ali mi zato obrađujemo nasade bez ikakve kemije, a zemlju gnojimo stajnjakom, kao šta smo oduvik radili!
Grčka krojačica postala vrtlarica
Dvije nevjeste iz Grčke
U malenim Pakoštanama čak dvije nevjeste su Grkinje, a jedna od njih, Hermiona Kazija na pijaci je punih 35 godina. U posljednje vrijeme ne svaki dan, ali barem triput tjedno. Povrće je podiglo i njezinu obitelj s četvero djece, od koje ima desetero unučadi i jednoga praunuka.
Hermiona, krojačica u obiteljskom butiku na Krfu u Pakoštane je 1971. došla preko Švicarske, gdje je radila u jednom hotelskom lancu, a muža je upoznala na klupskoj zabavi.
-Tako je mene dopala zemlja umisto šivaće mašine i sve je eto ispalo dobro. Srodila sam se i sa Šibenikom i Šibenčanima, dobar je to svit – govori veselo na odličnom hrvatskome i jedino mekani izgovor glasova "š" i "s" upućuje na to da je Grkinja koju je ljubav dovela na jednu drugu mediteransku obalu.