Pročelnica županijskog odjela za pomorstvo težačko je dite iz Crnice i oduvijek je željela biti "Ladarica"

Ako se za ikoga može kazati da ga je odredilo ime, kako poručuje i stara latinska izreka "Ime je znak", onda se to može kazati za Jadranku Fržop, pročelnicu šibensko-kninskog Upravnog odjela za pomorstvo, promet i otočni razvoj. Poput čvrste niti plavi se Jadran, na ovaj ili onaj način, njezinim životom provlači sve od 1999. godine i prvoga radnog mjesta u Općini Pirovac, pa do sadašnjeg u Županijskoj upravi.
I godina dana provedena na zagrebačkoj adresi uključivala je pomorstvo jer je ta silno šarmantna, neposredna i otvorena radoholičarka, a inače po struci diplomirana pravnica, bila pomoćnica ministra upravo tog resora. Razgovor s Jadrankom o svemu, samo ne o poslu i politici, nije iz tog razloga mogao proći bez daška mora. Uostalom i sjeli smo na čašicu razgovora i nessicu po svom guštu upravo uz more, na terasu hotela "Jadran".

Ponosna na Vrnažu

- Uopće ne bih mogla raditi nešto što ne volim i gdje se ne može pokazati kreativnost, ostaviti trag... Znam da ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, pa tako i različite percepcije, ali u sektoru koncesija na pomorskom dobru, uzgajališta školjaka, purifikacije, određivanja granica pomorskog dobra, radu na IPA i projektima EU može se biti kreativan. Ima i tu manevarskog prostora za stvaralaštvo. Projekt Vrnaže kao plod izvrsne suradnje sa Županijskom lučkom upravom i Ministarstvom je, na primjer, najbolji dokaz. Kad sada prošetam Vrnažom, mogu kazati vrijedilo je i vrijedi dati sve od sebe. A kakva će Vrnaža tek biti... Eto, takve stvari me raduju i pune energijom. Kada je o poslu riječ, ne mogu ne pohvaliti svog šefa, župana šibensko-kninskog Gorana Pauka, s kojim je suradnja odlična. Već 10 godina radimo zajedno i zaista se razumijemo. On je, rekla bih, netipičan političar koji struku pušta da radi bez kočnica i nametanja - raspoloženo će Jadranka mog djetinjstva.
Sve do drugog razreda osnovne škole odrastale smo nas dvije u crničkoj prašini, na istoj neasfaltiranoj Kornatskoj ulici u Šibeniku i jednostavno je nemoguće zaboraviti to početno životno razdoblje, to prijateljevanje koje obilježava ljude za cijeli život. Jadranka se s majkom Slavkom i ocem Tomom onda preselila u Vodice, ali osjećaj prisnosti je ostao, ništa se nije promijenilo. I počeli smo razgovor od djetinjstva za koje kaže, a ja se slažem, da je bilo "najljepše na svijetu".

Odlazak u Vodice

- Prva asocijacija je puna ulica djece i moja ljulja... Mislim da je i sada imam negdje. Moj ju je tata napravio i tada sam se osjećala jako važno i veselila se što ljuljačku mogu dijeliti sa prijateljima. Odrastala sam uz brojne rođake...Sjećam se te crničke prašine i mangana što ga se ponekad čisto zaželim. Valjda pamtimo mirise. To je nešto što ostaje, a meni je, recimo, taj miris sušene kamomile babe Zorke na onoj ljetnoj vrućini izmiješan s mirisom mangana nešto posebno. Isto tako miris i okus pidoća na lati koje je Tome izvadija u kanalu. I sad, kad me netko pita zašto volim pidoće, što ću mu drugo odgovoriti nego zato što sam težačko dite iz Crnice, a pidoća je najbolja školjka na svitu. Na lati ispečena, da preciziram. Onako ljetni sumrak, ljetni smiraj i Tome koji na lati peče te pidoće u kojima su svi okusi, boje, mirisi mora, zemlje...svega što volim. Sjedim u tatinom krilu i idem te pidoće, a on odjeven u donju modru majicu. Za mene je to djetinjstvo. Dolaskom u Vodice, sve mi je to nedostajalo. Kad smo se doselili u našu obiteljsku kuću, u ulici nije bilo nikoga. Nisam jednostavno podnijela taj prelazak iz Crnice u kojoj je bilo hrpa ljudi u kvart u kojemu nije bio nitko. Ali normalno, rasteš upoznaješ ljude, škola je bila super...Tu nastupa moja prijateljica iz djetinjstva, moja Helena koju uvijek rado spomenem jer je do danas ostala moja Helena. Bilo je tu još prijateljica i druženja. U meni je ostala ljubav prema Šibeniku, ali ne na uštrb Vodica, da me Vodičani ne bi krivo razumjeli. Silno volim Vodice i zato sam za fotografiranje izabrala mjesto na kojem sam upoznala svoga supruga Gorana.

Brak s Goranom

- E to je već druga tema... To više nije djetinjstvo.
- Pa sad, nije ni puno daleko od djetinjstva, ali jest druga tema. Pred tim Hangarom Goran je igrao košarku. Ja sam se uglavnom kupala. Kaže on da ga nisam baš gledala. Ako ćemo pravo, stalno sam pratila di je on. A nije ga bilo teško pratit jer ima metar i 92. I tako, kako onda - od 17., tako ga pratim dan danas. Sad smo imali 30 godina braka. Stvarno je uvijek bio i ostao moj najbolji prijatelj, moj korektor i podrška. Njemu baš sve mogu reći. Vjerujem da me najbolje poznaje i baš sve razumije.
Vi ste, zapravo, odrasli i zaljudili se zajedno...
- Tako je, i zaljubili i zaljudili. Sjećam se naših studentskih dana kad mi je na drugoj godini Pravnog fakulteta pokazivao statistiku. Matematičar je, za razliku od mene i studirao je struju. Aj reci, ko to normalan može studirat? I danas ga zafrkavam na taj račun. Ništa od te statistike nisam naučila i jedva sam prošla. Od prvog dana do sada ostali smo jedno drugome strašno važni. Nije uvijek bilo idealno, kao što nije ni u jednom braku ili uopće životu, ali uvijek je vrijeme provedeno s njim bilo dobro vrijeme. Kroz život mi je prepuštao da sama donosim odluke, bez kritike i opterećenja, pa i u situacijama kada te odluke nisu bile istovjetne s njegovim razmišljanjima - pohvalila je raznježeno moja sugovornica svoju jaču polovicu.
U priču su neminovno ušla i djeca. Prvog sina Dadu rodila je kao 21-godišnja studentica prava i doživljava ga, priznaje, kao nastavak svoje mladosti i istinskog životnog prijatelja.

Dado i Filip

- Dado ima i emociju i stabilnost koja mi oduvijek odgovara. Proces odgoja je konstanta. Nikada nisam ni pomišljala da je to jednostran proces i da sam odgajala njega. Odgajala sam i sebe kroz to sazrijevanje, ali sam puno toga dijelila s njim. Kad postaneš majka, već kao studentica, nije to baš preidealno. Početak života, a nova obitelj, velika su obaveza. Goranovi roditelji, pogotovo svekrva, je uvijek bila od pomoći. Za nju i tatu Tomu znam kazati da su najbolji čuvari. Filip je došao u ono teško, ratno vrijeme 91. godine. Rodila sam ga u Njemačkoj, a onda, nakon samo mjesec i pol dana, s njim u košari i 4-godišnjim Dadom vratila sam se natrag u Vodice i rat. Suprug nije ni znao da dolazim. Roditelji su mi negodovali ali su se morali pomiriti s mojom odlukom. Jednostavno nisam mogla podnijeti tu razdvojenost, pratiti ratna zbivanja iz Njemačke.... Filip je odrastao u kreativca i umjetnika, a nadasve rockera. Izuzetno je tolerantna, uviđavna i pristojna osoba. Sad je u Zagrebu. Završio je fakultet, sam je našao posao.
Posebno emotivno Jadranka priča i o svojim roditeljima, vodiljama kroz život. Majku Slavku opisuje kao blagu, nježnu i diskretnu osobu posvećenu duhovnosti i vjeri, a oca Tomu kao tipičnog temperamentnog Crničanina sklonog redu, radu i disciplini kojemu su nacija i domovina najveće vrijednosti.

'Zvona moga grada'

- Ja sam spoj majčine diskretnosti i nježnosti i ovog tatinog temperamenta koji imam u sebi. Stalno kroz život mirim te dvije osobe u sebi. Nekad prevagne jedna, nekad druga, ali sam, u biti, stalno negdje između. Otišla sam u Zagreb sa kasetom Vice Vukova. Kad odeš u Zagreb uz pjesmu "Zvona moga grada" koju obožavam - onda je taj dio Tome. Bogu sam zahvalna na svojim roditeljima. Eto, neki dan dolazim autobusom iz Zagreba u Šibenik. Tata me čeka na autobusnoj stanici. Ja mu mašem iz autobusa, a on mi kasnije pokazuje do kud je more zapljuskivalo obalu jer je to, uvjeren je, granica pomorskog dobra. Mama u kući čeka sa lešom ribom i juhom. Postoji mjesto gdje si dijete i gdje si samo dijete i ništa drugo nisi. Kad prekoračim prag tog doma, ja sam tamo dijete.
- Iako si i sama baka.
- Jesam. Sin Dado i nevjesta Anđela za koju uvijek kažem da je moje nerođeno žensko dijete, podarili su nam Tvrtka. On je svjetlo. Iskreno, kad bi babe i dide govorile o unučadi, pomislila bih da je to pretjerivanje jer nikoga ne možeš voliti kao svoju dicu. Sad dolazim na njihovo, pa mi je bolje da mučim. Taj zagrljaj i ljubav su posebna dimenzija svemira. Svim roditeljima od srca želim da je dožive i osjete. Najljepše što mi se, recimo, danas može dogoditi je vozati Tvrtka u kolicima pored mora.
Nije Jadranka zaboravila spomenuti ni Iggy Popa bez kojega je šetnja nezamisliva. Taj mazni Cavalier King Charles španijel razbio joj je, veli, strah od psećeg roda i oplemenio dane i godine.

'Gospodar prstenova'

- Kad bi bar bila tako dobra osoba, kao što moj pas misli o meni...To je Freud rekao, pa zašto ga ne bi citirala - dometnula je u priči Jadranka.
Zahvaljujući tom citatu, razgovor je skrenuo na temu knjiga i relaksacije. Ispostavilo se da je pročelnica Fržop poklonica fitnessa, da je pasionirana čitateljica, zaljubljenica u knjige, da je poštovateljica Thomasa Mertona i svoje druge Biblije, njegove knjige "Misli u samoći", da je netom pročitala "Genijalnu prijateljicu" Elene Ferrante i da čeka izlazak nove, da usporedo čita i preporuke Anite Šupe, i Kunderu, i "Crijeva sa šarmom". (Odlična je, kaže.) Jadranka je otkrila i kako je gorljiva poštovateljica filmske umjetnosti. Drag joj je "Forrest Gump" i "Život je lijep", ali i trilogija "Gospodar prstenova" uz koju se vraća i djetinjstvo i u mašti juriša s mačem poput Aragorna.
Ni jedan pravi ženski razgovor nikada nije prošao bez "upliva" u modu i frizure. Kao punokrvno žensko i Jadranka će, povjerila mi je, rado osvježiti ormar novim komadom odjeće, u rasponu od Zare do Đine i Charlie designa. Zna da će je nevjesta u tome poduprijeti, ali ne i otac koji za "štrace", kako u crničkom žargonu naziva garderobu, ne bi dao ni kune. Što se frizure tiče, nedavno ju je promijenila. Skratila je kosu i vratila se u mladost. Makar ako se mene pita. A, zapravo, Jadranka Fržop nikada nije ni otišla iz moje mladosti.