Što je moglo dijete koje je još u osnovnoj školi umjesto gledanja akcijskih filmova radije gledalo sjednice Sabora, a napamet je znalo i sva imena saborskih zastupnika, postati nego – Ivan Klarin! Zamislite vi to, umjesto da skupljate, šta ja znam, "fudbalere i timove", pa da znate recimo ko su Bum Kun Cha i Cha Du Ri, ko je Marius Lakatuš i Trifon Ivanov, ili Brane Oblak, Slobodan Santrač, Petar Borota i Luvila Mutombo, vi napamet znate izdeklamirati čak 150-ak imena od kojih neke čak ni Gordan Jandroković, koji im je predsjednik, nikad nije ni vidio ni čuo uživo. Što neke? Većinu!
Eto, ja bih isto tako sada mogao reći da sam još tamo osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok smo zajedno sjedili u prvom razredu pomoraca COUO Šibenik, znao da će moj školski kolega Petar Baranović biti političar i saborski zastupnik. Mogao je, naime, govoriti cili školski sat a da ništa ne kaže!
Ali, Perić – kako smo ga zvali, mi odmah uzvraća:
– Sad ti malo pizdiš. I to malo više! Jer, bar san ja uvik bija konkretan. Nikad nisan mlatija praznu slamu i govorija da ništa ne kaže – malo mi se ka ljutnija.
A ja mu, znajući da bi moglo biti tako, velim da sam kontaktirao i trećega školskog kolegu iz istoga razreda pomoraca, Kristijana Mirića Kikija – poznatoga blogera i informatičara starog kova – koji mi je taj navod potvrdija od riči do riči:
– Je, odma se znalo da će on bit političar ili tako nešto. Jel on ono bija neki put predsjednik razreda, ili zamjenik il tako nešto? – prisjeća se Kiki kroz maglu jer ipak je otad prošlo 30 i kusur ljeta.
– Da neki? Pa bija san van predsjednik razreda pune četiri godine! I to ne šta san se ja gura, nego zato šta su me ljudi izabrali – pere Baranović i jednog i drugog.
A potpuno nas je satra tek kad san mu citira Kikija da je odma zna da će "taj momak završit u nekoj struci di se neće tribat puno znojit".
– Ma je li? A ja sam od sviju vas izabrao najteži kruv. Diga san se jutros u tri i pol sata u noći, isplovija san u 4.10, bit ću na moru cili dan i doć ću kući oko deset i pol navečer i u tri i pol ću ponovno isplovit na more, a vas dva ćete spavat. Ja taj posao radim od 19. godine, a jedina pauza u kojoj nisam radio je od 2009. do 2016. kada sam bio saborski zastupnik i šibenski dogradonačelnik – sipa kao iz rukava Petar Baranović, upinjući se dokazati kako je uvik bija atipična pojava u domaćoj politici:
– Kada san otiša u Sabor, svi su govorili da san lud šta ne prodan brod. Ali on je moja sloboda, on je moj suverenitet, garancija da se uvik iman di vratit. I zato ga nikad neću prodat. Čak i ako se danas-sutra ponovno profesionalno vratim u politiku.
Tu me Perić natirao da budem malo samokritičan:
– Ispada da ja živim od pižđenja cili život, kao novinar, i više nego ti.
– Pošteno govoreći, tako je. Ti si prodavač magle, a ne ja. Vi ste novinari odgovorni za stanje u društvu, barem koliko i političari. Kada sam ja 2013. govorio da Todorić nije platio 600 tisuća tona pšenice seljacima, kada sam ga prozivao zbog neplaćanja, to nije bila tema u dnevniku, nego je tema bio Boro Grubišić i njegove kerefeke. Tvojim kolegama je danima glavna tema iz Sabora bio Željko Kerum, je li došao masne kose u Sabor ili oprane. Ja san govorio o tome da smo mi samo deklarativno država, da nemamo bankarski suverenitet, jer su banke u stranom vlasništvu, da nemamo energetski suverenitet, jer uvozimo struju, da nemamo hranidbeni suverenitet jer nemamo svoju spizu, za 15 dana bi krepali od gladi da se zatvore granice. Ali to nije atraktivno! Šta meni vridi da san se posvađa u Saboru s Milanovićem zbog HTP-a Primošten ili TLM-a koji su eklatantni lopovluk kad to nikog nije briga. Portali su nam puni naslova tipa pogledajte kako je ova naprćila guzu, kliknite u dekolte od one, onaj pokazao ono. Ja pokraj takvih tema ne prolazim. Zato, lovi ribu, diži mrižu i moli Boga da bude šta u njoj! Ali ne žalin se .
A "kao Bane dobri sin, tih i miran, čist i fin", koji je još u školi "ručicu dizao vešto i već se znalo postaće nešto", bio je i današnji šibenski dogradonačelnik Danijel Mileta. Njegov školski kolega, odvjetnik Vjeran Paić sjeća se da je Dane već tada "uglavnom" bio predsjednik razreda, uvijek se izdvajao, bio je drukčiji od drugih. Bio je odličan učenik, a za matematiku i fiziku bio je genijalac.
– Kada bi bio bolestan obično bi mu ja nosio zadaće da prepiše ono što smo tog dana radili. No, jedanput sam zaboravio, pa je Dane sam bez da je svladao gradivo, riješio zadatak. I dobio točan rezultat! Sjećam se da se učiteljica Vučak krstila lijevom i desnom kako je došao do točnog izračuna. Nije znao postupak, a točno je riješio zadatak! Do rješenja je došao nekim svojim izračunom! To je tipično za Danu – veli Paić koji tvrdi da je Dane briljirao i u zadaćnicama iz hrvatskog kojima su se profesori oduševljavali.
– Uvijek je sve shvaćao ozbiljno, čak i preozbiljno, bilo školu bilo izvannastavne aktivnosti. Zato me uopće nije iznenadilo kada je postao poznata faca, dogradonačelnik, prije toga državni tajnik. Dapače, smatram da je ovo što sada radi ispod njegovog potencijala, njegovih intelektualnih i menadžerskih mogućnosti. Njemu su u IT Sektoru, u HT-u, nudili top plaćeno menadžersko mjesto, ali se Dane radije vratio u Šibenik – veli Vjeran. Da je današnji šibenski dogradonačelnik bio među top tri učenika, ne samo u razredu, nego možda i u cijeloj Matematičko-informatičkoj gimnaziji, potvrdio nam je i njegov srednjoškolski kolega Stjepan Šinko, koji je danas privatni poduzetnik u Zagrebu.
A Bore Mitrić, poznati šibenski odvjetnik išao je u školu s današnjim šibenskim županom Goranom Paukom. Prva četiri razreda.
– Ne sjećam ga se po ničemu osobitom. Bio je normalno dijete, i da – već onda je dobro igrao nogomet. To je onda bilo tako, po cile dane smo naganjali loptu, po Bualama, po Rokićima, svugdje su bila igrališta – prisjeća se Mitar, koji je s Paukom najprije išao u školu u Sjemenište, a nakon toga su prešli u novoizgrađenu OŠ "Maršal Tito", čak u različite smjene.
– Ali evo, sjećam se da sam išao u srednju školu s Toninom Piculom. I kakav je bio? Kao i danas. Nije se po ničem posebno isticao. Nije svirao, nije mu išao sport, da je nešto posebno lud bio – nije. A to su te godine kada vas ništa drugo posebno ne interesira i ne intrigira, politika ponajmanje – veli nam.
Za to vrijeme, Pauka je talent za nogomet odveo u Hajduka, u Split, u kojem je pohađao i srednju školu. U kojoj je sjedio u klupi sa – Zoricom Kondžom. Takav se barem dojam stekao kada je ona prigodom jednog nastupa pozdravila u prvim redovima svoga školskog kolegu – šibensko-kninskog župana.
– Nismo sjedili u istoj klupi. Ni u istom razredu, Ona je, koliko se sjećam, u srednjoj turističkoj bila u recepcionarima, a ja sam bio u turističkim radnicima. I jesmo, bili smo u dobrim, prijateljskim odnosima – spominje se toga i Pauk. Kojem je malo falilo da prije koju godinu završi kao – ministar turizma.
– Da, to je očito ta veza – smije se i Pauk kojeg smo taj dan zatekli u Strasbourgu. Koji vjerojatno ni sam sebe nije mogao sanjati na tome mjestu, dok ga je nogometni menadžer Ante Kuzmić Bekin "prodavao" 1992. godine zajedno sa suigračem Željkom Maretićem u Kuala Lumpur, u malezijsku nogometnu ligu.