Prominit se nikad neće slika, do besvisti mogu oni tući. Skradin, Žirje, Vodice, Zečevo, Šibenik će u legendu ući!
Dio je to pjesme "Hrvatska se Šibenikom diči" koju je ansambl "Bonaca" do sada otpjevao bezbroj puta, a u danima evociranja sjećanja na slavni šibenski rujanski ratni podvig, stih dodatno vraća uspomene. S tim se slažu i Miroslav Alić i Branko Viljac, dvojica topnika čije se bitnice u njemu spominju. Svaka od njih odigrala je prije 26 godina značajnu ulogu u obrani Šibenika. Alić je u rujanskom ratu bio zapovjednik legendarne topovske bitnice na Žirju, koju je svega nekoliko dana ranije hrvatskoj strani, u najstrožoj tajnosti, zajedno sa svim vojnim objektima na otoku predao u ruke Željko Baltić, njezin dotadašnji zapovjednik u sastavu JNA.
Nemoguća misija
Alić i Baltić poznavali su se od ranije. Zajedno su sudjelovali na vojnim vježbama, i kada im je dodijeljen zadatak osposobljavanja topova na Žirju za borbeno djelovanje i to je, prisjeća se Miroslav, bila jedna od rijetkih olakotnih okolnosti.
- Imao sam čin kapetana prve klase pričuvnog sastava bivše vojske i bio sam zapovjednik topničke bitnice na Žirju, istina ne one na južnom, nego sjevernom dijelu. Kada sam 14. rujna oko pola noći pozvan u policijsku postaju u Šibeniku i kad mi je ponuđeno preuzimanje zapovjedništva nad bitnicom, prihvatio sam. Vjerujte, nisam mogao ni sanjati što me čeka. Mene i Baltića na Žirje je dovezao gliser Lučke kapetanije, a ostale ljude, među njima i osam mehaničara iz bivšeg remonta, tribunjski i vodički kočari. Otok je, kaže Alić, bio praktički odsječen od svijeta. Prekinuta je opskrba električnom energijom. Telefonske linije su presječene.
- Došli smo u pustoš i jedino što je funkcioniralo bila je dostava hrane koju su nam osigurali sami Žirjani. Imali smo šest uglavnom ispravnih topova, devet tisuća granata, 18 pušaka, nekoliko tisuća komada streljiva za puške, dva pištolja... Trebalo je premjestiti streljivo iz skladišta, a to se s jednim poluispravnim kamionom pokazalo nemogućom misijom. Valjalo je, također, osposobiti topove za djelovanje, a nitko od 29 ljudi osim nas, petorice časnika, nikada nije bio ni blizu takvih topova, a kamoli da je znao pucati iz njih. Što se koordiniracije aktivnosti sa zapovjedništvom tiče, i to je bio problem jer nismo imali nikakve radiostanice. Dva dana su, dodaje Alić, ljudi obučavani za borbeno djelovanje na topovima tako da se svaki od pripadnika topovske postrojbe prihvatio samo jednog posla.
Puni adrenalina
- Oni viši stasom bili su zaduženi za punjenje topova, niži za nišanjenje, trećima je pripalo u zadatak namještanje mehanizama ili donošenje granata... Učili su nevjerojatnom brzinom i nikome nije trebalo ponoviti dva puta. U međuvremenu su na otok stigli i pripadnici specijalne policije i rasporedili se duž sjevernog dijela otoka. Najteže je bilo kad je počelo pucati po gradu. Ljudi su se osjećali beskorisnima. Prvu šifriranu poruku iz zapovjedništva da otvorimo vatru na brodove JNA na južnoj punti Zlarina donio mi je Jere Rude. Postupili smo po naređenju. Moram kazati da nam je tada policijski brod 112 bio jedina veza sa svijetom, sve dok jedan od specijalaca nije donio policijsku motorolu. Baterija joj je bila gotovo ispražnjena pa smo je priključili na agregat. Tu noć je po pripadnicima žirjanske topovske jedinice zapucano s brodova JNA kako bi otkrili položaje, no nije im uzvraćeno. U cik zore, 17. rujna, dva neprijateljska broda bila su, priča Miroslav, udaljena svega 200 metara od otoka.
- Znali smo da ih ne možemo pogoditi jer bi naša granata dotakla morsku površinu tek na nekih 3,5 kilometara. Ipak smo ispalili jednu, a s brodova je, prije nego što se jedan dao u bijeg u pravcu Murtera, a drugi Visa, uzvraćena vatra. Puni adrenalina i dojmova, zapričali smo se i u jednom trenutku sam se sjetio svoje motorole. Željko mi je na brzinu kazao kako radi. Nije prošao ni sat vremena kad nam se, preko šifre Sarajevo, obratio Goran Grguričin i pitao nas možemo li se dobaciti do šibenske luke.
Da budem iskren, nisam imao pojma.
'Bravo, Sarajevo'
Jedan od časnika, Florijan Zore, bio je pomorac i rekao sam mu da se snađe kako zna, pronađe ravnalo i izmjeri udaljenost. Na brzinu je to napravio. Napunili smo sva tri topa, izmjerili azimut, procijenili udaljenost na nekih 17,4 kilometra. Pala je zapovijed: opali i – mi smo opalili. Granata je letjela 72 sekunde, a nama je to bila cijela vječnost. Iznenada smo s motorole začuli Grguričina: Bravo, Sarajevo, bravo Sarajevo... Više niste Sarajevo, sad ste Hrvatska! Zavladalo je neopisivo slavlje. Bitnica na Žirju, koliko god se danas neki sporili oko njezina dometa, ispunila je svoju zadaću u Rujanskom ratu, granatirajući ciljeve po preciznom navođenju momaka koji su se odazivali na šifru Pero.
Priča Miro kako su im se kasnije pridružila i sedmorica Kaprijana i petorica dragovoljaca sa Žirja, pa ih je u konačnici bilo 45. Nikada neće zaboraviti sjajnu suradnju sa Željkom Baltićem i divne ljude s kojima je proveo te dane na Žirju. Spominje se odličnih mehaničara, Marijana Ercega, prof. Marina Dodiga i dr. Aleksandra Šimunovića, tada studenta 5. godine medicine. I danas se, dvadeset i šest godina od tih slavnih dana, kaže, sjeća danonoćnog bdijenja - nije tada spavao 106 sati u komadu.
Vatreno krštenje
Šibenčanin Branko Viljac, čije ime se godinama vezuje uz estradu i Večeri dalmatinske šansone, u rujanskoj bitci za Šibenik nije bio ni blizu pozornice, ali je zato bio blizu topova. Dapače, iz jednog od njih je tukao po neprijateljskim avionima s obalne bitnice Zečevo. Sjeća se kako je od prijeratnog privatnika, vlasnika dućana, preko noći postao ratnik.
- Znao sam da nam predstoji rat, ali ni u snu nisam sanjao da će biti toliko krvav i dugotrajan. Na povratku iz svoje postrojbe protuzračne obrane (PZO) koja se nalazila u vodičkom hotelu "Imperijal", u svom sam se bijelom jugu florida s još trojicom nenaoružanih kolega 16. rujna praktički mimoišao s tenkovima na mostu. Nije bilo povratka natrag, pa sam tu noć probdio i ujutro se javio u Krizni štab u zgradi sjemeništa, čekajući novi raspored. Vojarna "Zečevo" osvojena je 17. rujna, a istu večer su na taj položaj autobusom upućeni pripadnici PZO-a. Među njima sam samo ja imao pušku. Svi ostali bili su nenaoružani. Nisam trebao dugo čekati na vatreno krštenje. Dogodilo se već 19. rujna. U ranim jutarnjim satima svojim sam topom od 20 milimetara pogodio MiG 21 koji je, dokazano je kasnije, pao u Prukljansko jezero. Isti dan uvečer moj je kolega Slaven Cukrov "strijelom" pogodio drugoga. Koje je to slavlje i oduševljenje bilo, kakav adrenalin! Sjećam se mladih Primoštenaca i Rogozničana, momaka od 16-17 godina, koji su prvog dana kad smo zapucali iz topova popadali po zemlji od šoka, ali su se brzo prekalili. Jedva bi dočekali vatreno sučeljavanje. Vikali su: Pucaj šefe, pucaj šefe...
Viljac priča kako su branitelji poslije osvajanja vojarne Zečevo raspolagali bogatim arsenalom teške artiljerije od 88 i 100 milimetara, topova koji su kasnije raspoređeni na Jelinjak i položaje u samom Šibeniku. Neki su topovi, kaže, branili obalni dio od napada neprijateljskih brodova.
'Oba su pala'
- Imali smo četiri odjeljenja topova 3/20 milimetara i dva odjeljenja strijela. Jednim je topovskim odjeljenjem zapovijedao Goran Pauk, današnji župan, ja sam bio na drugom topu, u trećem odjeljenju bio je Nikola Bilić, a u četvrtom Zoran Trklja. Ta četiri topa branila su Zečevo od napada neprijateljske avijacije koja nam je ispočetka bila lak plijen. S vojarne nismo skinuli neprijateljsku zastavu, pa je protivnička strana još uvijek smatrala da nije izgubila taj položaj. Zečevo im je, na našu sreću, a njihovu žalost, i dalje bilo u koordinatama za prelet prema Šibenika iz pravca Bihaća i Visa. Kod nas ih je čekalo iznenađenje.
Nakon prva dva zrakoplova koja smo oborili za našu se bitnicu pročulo ne samo u Šibeniku, nego diljem Hrvatske. Sjećam se da je u Slobodnoj Dalmaciji objavljen tekst pod naslovom "Zečevo – crveni semafor za neprijateljske zrakoplove". Akonto toga nas je 21. rujna i obišao Ivica Bilan, a snimka u kojoj je i kamerom posvjedočeno obaranje dvaju zrakoplova uz legendarni poklič Filipa Gačine "Obadva, obadva, oba su pala" zauvijek se upisala u povijest i postala predmetom izučavanja vojnih stratega, prestižnih akademija, pa i samog NATO sustava - ponosan je Branko, koji je u Hrvatskoj vojsci ostao punih 12 godina prešavši put od običnog vojnika, preko nišandžije na topu i zapovjednika voda do višestruko odlikovanog bojnika HV-a i načelnika financijskog sektora 113. brigade HV a.
U godinama provedenim u vojničkoj odori, Branku su najsvetiji dani oni u kojima je branio svoj grad tog rujna 1991. godine. Ponosan je, veli, na sve suborce, osobito ljude iz PZO-a koji su dali ogroman doprinos u Domovinskom ratu.
- Svi smo bili kao jedan. Oni stariji sjetit će se i Žirja i Zečeva i topova na rivi koji su bili na brisanom prostoru zrakoplovima, hrabrosti tih ljudi u ključnim momentima kada je Šibeniku i Hrvatskoj prijetilo zatiranje u krvi, ognju i pepelu. Šibensko srce se nije dalo. Tko bi to ikada mogao zaboraviti - rezimirao je Viljac.
