Ljudi, u zaljevu nestaje riba, upozorava Aleksandar Belamarić pozivajući mjerodavne da zabrane izlov mandalinske srdelice

Vlada je nedavno otkupila 33 od ukupno 43 dozvole za profesionalni ribolov tako da je trenutačno samo deset ribara koji love mrežama i drugim komercijalnim alatima. Cilj je povećati broj aktivnih ribolovnih rekreativaca koji višestruko pridonose ekonomiji, a do 2022. ukloniti sav komercijalni ribolov iz zaljeva...

Nekad i sad
Lijepo, ali se nažalost ne odnosi na Hrvatsku i Šibenik, već je riječ o Australiji i gradu Geelongu u državi Victoria, o čemu je na ovim stranicama govorio Emil Špec, sportski ribolovac iz Šibenika. Godinama je živio na drugome kraju svijeta i nauživao se udičarenja u bogatom, strogo štićenom moru, po čemu Australija prednjači u svijetu.

Na zemljopisnim i prirodnim uvjetima Geelonga od gotovo 200 tisuća stanovnika i Šibenika prestaje nažalost, svaka sličnost ovih gradova u pogledu očuvanja mora. Oba su na ušćima rijeka, okruženi zaštićenom prirodom nacionalnog značaja i oba su nekoć bila poznata po industriji, a danas razvijaju turizam.

Kao malo gdje, u Šibeniku smo bili svjedoci izdašnosti mora i to u prilikama kada je luka bila zagađena izravnim izlijevanjem kanalizacije u more, a grad obavijem dimom dviju tvornica. No, jesmo li sa službenih adresa čuli makar naznake ikakve suvisle politike i planova za oporavak u međuvremenu osiromašenog zaljeva zajedno s Prukljanom, iako smo na ušću rijeke te bi ove boćate vode po definiciji trebale obilovati životom? - pita se jedan drugi sportski ribolovac, Šibenčanin Aleksandar Belamarić, inače tehničar u dopisništvu HRT-a, koji je zbog pustoši u ovom našem "pijatu mora" opremu objesio o klin i više ne lovi. Kako govori, nije od onih koji zavaravaju sebe i druge uvjeravanjima da "ribe ima, samo je treba naći", jer je prava istina da morski život doživljava dramatiče promjene nagore.
U nekad prljavom moru, naime, bujao je plankton, osnovna hrana papaline kojom se pak hrani druga riba, cijelo dno bilo je prekriveno tepisima pidoča, a sada je ogoljeno, čisto i bistro, no bez ribe, jer sve to ovisi jedno o drugome, objašnjava Belamarić uz napomenu da je svakako dobro što je luka čista jer su u more dospijevale i štetne tvari. Sada mu međutim, tako "ogladnjelom" treba pomoći da vlastitom životvornom snagom uspostavi novu ravnotežu unutar osiromašenoga prehrambenog lanca.



Od djetinjstva je udičar, podvodni ribolovac i panulaš, a posljednje dvije-tri godine isključivo jedri nadajući se da će zajednica ipak poduzeti potrebne korake za oporavak zaljeva.
Ima Belamarić i svoj zanimljivi koncept o tome i rado iznosi "kvaku 22" za oporavak morskog života: nije stručnjak oceanograf, niti biolog, no iskusni je opažač, uvjeren da se obnova ribljeg fonda dade provesti za razmjerno malen novac s višestruko povoljnim efektima. I za turizam, jer kako ističe, more bogato ribom mamac je kao i dobro uređena plaža ili lijep grad poput Šibenika.
Uzgoj rasplodnih matica!
- Gdje ćeš bolje od toga da se mi domaći, a i ljudi sa svih strana ovdje rekreiraju u ribolovu? Prestao sam loviti jer je postalo besmisleno povlačiti panulu, kao što nema smisla plakati za prošlim vremenima, no svakako možemo oporaviti ove naše vode, objašnjava Belamarić.
Na prvome mjestu, nastavlja, treba bez odlaganja u šibenskom zaljevu i Prukljanu na neodređeni rok zabraniti izlov srdelice, zapravo papaline koju se praktički svitli stalno, bez ikakvog lovostaja i na vrhu je lanca prehrane u moru. Istodobno bi se utemeljio uzgoj velikih, iz divljine iščezlih rasplodnih matica ribe u bazenima, naročito brancina, što je za neke vrste moguće uz današnju tehnologiju. Nakon oplodnje, mlađ bi se ispuštala u slobodno more, a dok se papalina ne oporavi, treba doslovce hraniti more da bi što manje umjetno uzgojene mlađi bilo pojedeno - predlaže Belamarić.
- Starim kruhom, organskim otpadom iz domaćinstava, svejedno jer je "gladnome moru" sve dobrodošlo. Ionako započinjemo s odvajanjem otpada u domaćinstvima, te bi se mogle organizirati akcije slične onima na čišćenju podmorja. I dakako, svim profesionalnim ribarima treba zabraniti svaku aktivnost u zaljevu i naputiti ih neka love vani, a neke i obeštetiti otkupom opreme da prestanu s ribarenjem. Uostalom, isti ti, a nema ih puno, mogu danas-sutra, kada oporavimo more, voditi goste u ribolov udicom, a do toga dana raditi za plaću na hranjenju mora. Na tome bi trebalo angažirati i sportsko-ribolovna društva, pa kada smo kod njih, umjesno je pitanje gdje završava novac od prodanih ribolovnih dozvola. U poribljavanje i druge mjere zaštite, sigurno ne, primjećuje naš sugovornik.

Velika šteta

-Točno se zna koliko u novcu vrijede ulovljene srdelice, zna se koliko ribara lovi i koje količine su u pitanju. Uostalom, dosta je prošetati peškarijom i zaključiti da to nisu velike vrijednosti, u svakom slučaju su značajno manje od štete koju trpimo zbog sadašnjeg stanja. Palamide, brancini, strijelke, struni... Svi ti morski predatori išli su za papalinom u naš zaljev i toga više nema.
Vrijeme je za akciju, smatra Belamarić, a da je znanost odgovorila na neka pitanja, što nije, ili za to ne znamo ako jest, sigurno bi bilo lakše odrediti preciznije mjere.
Svjestan je činjenice da su lokalnoj zajednici vezane ruke, budući da nije mjerodavna za provedbu ovakve zaštite, no drži da upravo od lokalnih vlasti trebaju poteći inicijative, pa i pritisci prema državnim organima. Pravi je osinjak i zadiranje u profesionalne ribare, ali dok se problem ne pregrize kako treba, bit ćemo taoci nekakvih polurješenja kojima se na veliku štetu s druge strane, skupo kupuje socijalni mir - uvjeren je Belamarić.