Profesorica šibenske Industrijsko-obrtničke škole Natalija Paić po mnogo čemu je posebna, a ne samo po tome što radi u jednoj, rekli bismo, tipično "muškoj" školi, kako po strukturi kolega koji predaju stručne predmete, tako i po učenicima. I među njima (premoćno) dominira jači spol. Ta diplomirana inženjerka strojarstva svoju je diplomu stekla na Sveučilištu u Moskvi. Ljubav je, unajkraće, odgovor na pitanje kako je zanimljiva, otvorena i vrijedna Ruskinja završila u Šibeniku.
- I meni se dogodila ljubav, kako to obično biva. Bilo je ljeto davne 1985. godine kada sam došla na ljetovanje u "Solaris". Tu sam upoznala svoga supruga. Naravno, odmor nije mogao trajati vječno, pa sam se vratila natrag u Moskvu. Veza se nastavila telefonom. Nije bilo interneta kao danas, ni društvenih mreža i raznih aplikacija. Telefon je bio sve. Onda je jednog dana samo banuo na moj kućni prag i rekao: Evo, doša sam! Tako je dolazio još nekoliko puta, da bi me na kraju zaprosio. Život me je tako doveo u Šibenik - kazuje nam Natalija.
Dobro se sjeća tih prvih godina u Krešimirovu gradu koncem 80-ih. U to vrijeme bilo je, veli, više prilika za zaposlenje, osobito su inženjere strojarstva trebali u Tvornici lakih metala. Njezina je diploma bila i te kako tražena, no mlada gospođa Paić odlučila je ostati kod kuće uz bebu od samo nekoliko mjeseci.
- Poslije se dogodio rat, pa je došla još jedna beba, pa još jedna i kada je četvrta izišla iz pelena, rekla sam - sad je vrijeme da konačno pronađem posao i počnem raditi. Otišla sam na Zavod za zapošljavanje i dobila ponudu raditi u školi. Drugog izbora baš i nije bilo. Moram biti iskrena pa reći da nisam bila sigurna da ću u nastavi uopće moći raditi. Prvi osjećaji su bili pomiješani. Što ja, pitala sam se, imam zajedničko sa školom. Ništa. Pretpostavljam da svi inženjeri tako razmišljaju. Nama je proizvodnja i pogoni prirodno okruženje, a škola je nepoznato područje. Odlučila sam se probati, pa ako bude išlo - odlično, a ako ne, tražit ću novu priliku. Godinu dana sam vagala i odvagivala je li to baš za mene ili nije. Evo, kao što vidite - ostala sam. Imala sam u međuvremenu raznih ponuda da radim i za veću plaću. Ma ne bi me sad nitko makao iz škole - odlučno će Natalija.
Koliko je na svom poslu stručna i kvalitetna, dovoljno govori podatak da je dogurala do najvišeg mogućeg zvanja. Danas je ona profesorica savjetnica, što i nije čudno jer su se učenici koje je pripremala s brojnih državnih natjecanja strukovnih zanimanja vraćali sa zlatnim medaljama. Najnovije je zlato njezinih vodoinstalatera Mile Marušića i Ivana Ljubičića (a to je bio i neposredan povod što smo je ugostili u našoj rubrici).
- Deset godina vodim natjecanja, a šest puta smo bili prvaci države iako sam prije svega usredotočena za pripremu natjecatelja za teorijski dio natjecanja. Svi pitaju u čemu je tajna? Koja je magija? Nema je. Stvar je u komunikaciji, pristupu i odnosu profesora i učenika. Sve se može postići, dosegnuti i najteži cilj, ako se radi timski. Mi smo tim. To uvijek govorim svojim učenicima. Ne može bilo tko od nas posao prepustiti drugome i zaboraviti svoj doprinos. Kad se stvar postavi na taj način i uspostavi kontakt, onda sve štima i rezultat ne može izostati - zaključila je prof. Natalija Paić.
NEMA MAGIJE
Deset godina vodim natjecanja, a šest puta smo bili prvaci države. Svi pitaju u čemu je tajna? Koja je magija? Nema je
