Za razliku od dobrog dijela kulturne javnosti i aktivista povezanih s popularizacijom i očuvanjem suhozidne gradnje, dr. sc. Jadran Kale, kustos etnolog u Muzeju grada Šibenika i docent na Odjelu za etnologiju i antropologiju na Sveučilištu u Zadru nije nimalo oduševljen viješću da je država krajem siječnja trajno zaštitila umijeće zidanja konstrukcija od kamena diljem naše obale bez vezivnog materijala kao kulturno, nematerijalno dobro RH.
Upravo suprotno, jedan od pionirskih znanstvenika u promicanju drevne pučke graditeljske vještine koji je velik dio svoje dosadašnje karijere posvetio njenom valoriziranju i zaštiti, napisao je žalbu na to rješenje Ministarstva kulture, nezadovoljan s koncepcijom upisa i lošim posljedicama koje će polučiti.
-Ovo što smo dobili zapravo je rješenje peglom, ili još bolje, đonom i čizmom, jednako za sve što nazivamo suhozidnom gradnjom i bez imalo uvažavanja ikakvih lokalnih specifičnosti i praksa itekako prisutnih u svakome dijelu zemlje gdje je suhozidno umijeće tradicija, obrazlaže Kale i nastavlja kako bi nematerijalna kulturna baština trebala biti koncept blizak zaštiti kolektivnog intelektualnog vlasništva i brenda.
Ima smisla, ističe, da se kultura priključi poljoprivredi, te se onda u pravnoj formi može odrediti da ako netko iskrči vinograd na jednak način kako se to izradom suhozidnih vlačica po tradiciji radi u Primoštenu, mora plaćati za korištenje te ideje lokalnoj zajednici jer koristi njihov izum. Primoštenci su postigli da je babić kod njih nešto sasvim drugo od iste sorte grožđa u Donjem Polju ili drugdje. Dakle, nije stvar da se suhozidarsko umijeće veže jedino uza samu gradnju što je slučaj u nas i čemu se bez ostatka protivim, jer je uvijek bilo tijesno sljubljeno s tržištem i ekonomijom, sortama kulturnog bilja, pasminama domaćih životinja i modusom uzgajanje neke lokalne vrste.
Dobar i loš primjer iz upisa UNESCO-a
U svjetskim razmjerima, u reprezentativnom upisu UNESCO-a, postoji nekoliko zaštićenih agronomskih praksa vezanih uza suhozide, određene kulture i način obrađivanja pojedinih sorata maslina i loze u Grčkoj i Italiji. Recimo, u Panteleriji na Siciliji, pa tko želi to vidjeti i okusiti dolazi na originalno i zaštićeno izvorište toga znanja s izvorištem u empiriji nepismenog puka te u Panteleriji naposljetku, ostavlja novac kao što bi se za soparnik u nas moglo i trebalo odlaziti jedino u Poljica, ističe Jadran Kale.
Tome nasuprot, ovakva konzervacija suhozidnog umijeća u nas nikog ne ističe i odnosi se na sve: svi smo lokalna zajednica, bez ikakvih specifičnosti, naša tradicija su mostovi, tuneli za stoku, pudarice, bunje, kažuni, korčulanske kućice na vrtujak, a lokalna zajednica zapravo su činovnici koji sjede u Ministarstvu kulture jer je njima jednostavnije procesuirati prijave za potrebe u kulturi, bez potrebe da ikog posebno ističu i ocjenjuju.
-Ovo je zapravo, administrativna izdaja tradicije s parolom "ponosni Hrvati smo svi" i dade se usporediti s lošim primjerom upisa u UNESCO-u koji se odnosi na mediteransku ishranu, nastalim prema političkom diktatu talijanskog ministarstva turizma čemu se kasnije pridružila i Španjolska. Ne navodi se ni jedno selo čuveno po ikakvim gastronomskim posebnostima gdje bi se hodočastilo na dobrobit zajednice, već takav konzervatorski upis odgovara jedino krupnom kapitalu i konceptu zaleđene pizze, kritičan je Jadran Kale.
Slično je i s odbijanjem konzervatorskog upisa zaštite krajolika iz Potomlja na Pelješcu, vezanog uz dingač, koji se po tradiciji i davno definiranim pravilima kada se 60-tih godina u Ženevi kao intelektualno vlasništvo zaštitila etiketa toga slavnog vina, uzgaja motikom na usuho podzidanim padinama, a ziđe se već najmanje pet stoljeća pretresa svakih pet godina da se očisti od korova i raslinja. Ministarstvo je prekrižilo prijedlog s obrazloženjem da uskoro ide generalna zaštita o kojoj govorimo, no to je pucanj u čelo jedinom pravom dingaču i tradiciji, jer se pod tim brendom već prodaje vino od loze s malčiranih, navodnjavanih terena bez suhozida da bi se olakšala obrada. I to je prava drama, jer to više nije dingač. Konzervatorska centrala odbacila je i prijedloge iz Praputnjaka za Takalu lokaciju s terasama na kojima se uzgajalo grožđe za poznatu bakarsku vodicu, a nisu prošli niti iznimni bunari u Dragi, selu na Krku izvedeni u tehnici lažnoga svoda niti ramljanski bunari u Uzdolju kod Knina, podignuti poput prave kupole... Nešto potpuno otkvačeno i originalno, no prekriženo, a tamo bi trebali odlaziti inženjeri učiti kako se gradi, s naputkom da nikad ne smiju raditi lošije od toga, napominje naš sugovornik spominjući najupečatljivije od petnaest zahtjeva koje je resorno ministarstvo odbilo s jednakom argumentacijom.
Zato je Jadran Kale odbio pisati konzervatorsko rješenje koje je u ovoj formi izradila Udruga "Dragodid", s popisom 50-tak ovlaštenih majstora koji bi trebali znati sve lokalne, specifične tehnike zidanja formi i suhozidnih građevina, a to nije moguće.
Dogovor na okruglom stolu u Ministarstvu kulture bio je navodi, da postoji opcija ulančenih registracija pa bi bio vuk sit a koza cijela i svi bi rado pomogli. Dr. Kale je pomogao u pisanju više lokalnih prijava, no ministarstvu je ocjenjuje, bila draža demonstracija moći.
Prije svega na upis se čekalo dugo, nastavlja, a da naposljetku nije uvažena deset godina podastirana argumentacija za potpuno drugačiji pristup.
-Sumnjam da bi i do ovoga došlo da državne činovnike ne pritišću obaveze i rokovi vezani uz jedan drugi upis suhozida, onaj u UNESCO-ovu nematerijalnu baštinu za koji se Hrvatska natječe u društvu drugih zemalja, a čiji su glavni koordinatori Cipar i Grčka, ocjenjuje.
Propast će mnoge bunje, mostovi...
Ovo rješenje smatra nezakonitim, jer je u težnji administracije za pojednostavljivanjem i pogodovanjem krupnom kapitalu, suprotno međunarodnim konvencijama onemogućeno najšire sudjelovanje zajednica i skupina koje tu baštinu prenose, niti se poštuju različite tehnike gradnje i arhitektonske forme. Nadalje, nigdje nisu navedeni niti najvrjedniji primjeri graditeljskog umijeća.
-Ostane li na snazi ovo rješenje, propast će mnoge bunje, mostovi, krčevine... jer prijedlog sustava mjera zaštite nije razrađen, te je neprimjenjiv u lokalnoj praksi. Rječju, izvisit će nemoćna sela u kojima nema tko pisati prijave za natječaje, a u mnogim takvim su najoriginalnija rješenja.
S ovakvom zaštitom, koja štiti sve, a zapravo ništa, mnoge vrijednosti suhozidnog graditeljstva bit će izjednačene sa svakim drugim baratanjem kamenom.
-Stoga predlažem ukidanje rješenja i tražim da se u obzir uzimaju prijave za zaštitu stvarnih umijeća gradnje koje su iz lokalnih zajednica stigle prije isteka preventivne registracije, navodi Kale ne protiveći se razvoju suhozidne baštine i kao turističke atrakcije.
Rašina bunja i 'diznilend'
– Prije ovoga integralnog rješenja, postojala je jedino zaštita koju sam ja pisao i zatražio za Samograd, Rašinu bunju, Šuplju gomilu, a poslije i Čačinu gomilu. Popis registracija je u članku iz Ethnologice Dalmatice, bilo je preventivno rješenje za sklop gusterni na Visu i sklop trima na Hvaru, ali su istekla i neobnovljena, samo je Kudin most na Krupi nakon preventivnog rješenja dobio i trajno.
Ni jedna druga suhozdina građevina na Jadranu više nije zaštićena, a poslije je kao objekt upisan upravo fantastični Kudin most na Krupi, u Bukovici, inače projekt kolegice Lepe Petri iz Zadra, navodi dr. Kale. Smatra da je to trebao biti put zaštite i zato je odbio pisati aktualno rješenje Ministarstva.
Spominje i konflikt s vodičkom, gradskom upravom, koja pored stvarnih suhozidnih atrakcija u krugu od dva kilometra i vrijednoj ruti baštine gradi "diznilend", kako naziva "Gumno za 21. stoljeće" po idejnom projektu slavnog arhitekta Nikole Bašića.
– Kod župana sam doživio pravo saslušavanje, jer tko sam ja da njihovu idealnom projektu za Bruxelles, inzistiram na neostvarivim, idealnim rješenjima – kazuje Kale, "okrivljen" što je pozvao vlasnike zaštićene Rašine bunje da ne prodaju imanje Gradu Vodicama, a gradskoj upravi predložio da vlasnicima pomognu održavati imanje.
– Da im tiskaju brošuru i dadu polovicu utrška, puno bi napravili. Jer, tko će se brinuti o tome ako neće vlasnici, koji srećom nisu odustali od imanja? Tko će obrađivati vinograd danas, sutra, gradska uprava? – pita se Kale sa zaključkom da je ovdje bilo u pitanju jedino kome će završiti marža od naplate razgledavanja Rašine bunje.