Najpoznatiji šibenski policajac postaje beskućnik

Jure Teskera, najpoznatiji šibenski policajac i legendarni "bobby" iz kvarta Plišac, u životnoj je situaciji koju uspoređuje s padom njegova Kijeva početkom Domovinskog rata: dvadeset i šest godina poslije, opet postaje beskućnik zajedno s obitelji, suprugom i trojicom sinova, jer iz stana koji mu je privremeno na korištenje dodijelila Policijska uprava šibensko-kninska pod prijetnjom deložacije mora iseliti posljednjeg dana ove godine, 31. prosinca.
Kao u nekakvoj gorkoj šali, Božić je Teskeri i obitelji ukrala država za koju se borio punih pet godina, pod čijim grbom radi kao uzoran policajac i u čijoj je mirovini, većoj od plaće, mogao biti odavno, ali nije želio. Kuća u Kijevu neuseljiva je, a ipak se vodi kao da je obnovljena, unatoč njegovim brojnim predstavkama i upozorenjima. Zato i mora iz stana na Šubićevcu, neumoljiva je birokratska logika dostojna onog znamenitog ruskog carskog ministra Potemkina. Jer Jure Teskera je stambeno zbrinut, dobio je ono što mu pripada i mora vratiti ključeve bez prava otkupa stana koji mu je dom zadnjih 20 godina, iako je njegova kuća zapravo obična kulisa, vidljivo je zorno na fotografijama!
– Neće mene kolege interventni policajci potezati za uši, to nikako! Mirno ću izići iz stana, uzdignute glave i bit ću hrabar u miru kao što sam bio u ratu. Pravda je spora, ali je dostižna i ustreba li, ima sudova i izvan Hrvatske – govori smireno i odlučno Jure Teskera, bez trunke ogorčenja u glasu. Ovo što se događa policajcu koji je do kraja ostao vjeran zahtjevu predsjednika Tuđmana redarstvenicima da u svakom trenutku predano služe narodu, vrhunac je nevolja koje ga prate otkako je obiteljska kuća u Kijevu ušla u program obnove 1996. godine. Toliko godina on i obitelj svakoga dana liježu i ustaju s istim problemom.

– To je – kazuje – čista prevara. Država je platila punu cijenu rekonstrukcije kuće koja uopće nije obavljena, izvarana je i umjesto da traži odgovornost izvođača radova i nadzornika, tlači mene i moju obitelj. Nije on jedini, nastavlja, u čijem slučaju ima posla za DORH, USKOK i kriminalističku policiju jer je u Kijevu još sličnih primjera branitelja s neriješenim stambenim statusom. Na njima su se valjda slomila kola da bi nove kuće dobili oni koji na njih uopće nisu imali pravo, javna je tajna.
– Ne znam broja žalbama i predstavkama koje sam uputio županijskome Uredu za obnovu sa zahtjevom da se iziđe na teren, neka se mjerodavni uvjere u kriminal na djelu. Niti sam ikad dobio odgovor, niti je itko zapitao sve te "majstore" i nadzornike, koji su na kraju podijelili novac, što i kako rade. Neki su umrli, izvođač radova šmugnuo je u BiH, i taj bandit, moram tako reći, zamolio me da koristi moje dvorište kao stovarište materijala, a da ću se zauzvrat diviti svojoj kući koju će zadnju uređivati. I divim se – rezigniran je Jure Teskera.
Tu se ne može živjeti; u kupaonici nije moguće instalirati ni kadu, ni zahodsku školjku jer smeta pogrešno izvedena vertikala kanalizacije; također nije ispravna cijela instalacija vode. Postavljena je, naime, preko stare žbuke (!) kuće koja je bila u petoj kategoriji, predviđena za rušenje.
– Bila je prva na udaru, pogođena s tri topovske granate i na kraju zapaljena, zajedno s ušteđevinom u markama za što sam mogao kupiti pristojan stan. Nisam to spasio, ostao sam zadnji na položajima oko Kijeva i cijelo vrijeme razmišljao: "Što će mi novci ako nemam državu?" – iskren je Teskera.
No, državu ima, ali nije zadovoljan, razočaran je maćehinskim licem koje mu je pokazala. Ne samo što je zakazala u pogledu obnove, nego su ga, tvrdi, u njegovoj policijskoj upravi doveli u zabludu da stan iz kojeg mora izići nema pravo otkupiti. Jer da je stan kadrovski, ma što to značilo, govori Teskera, dodajući da mu je u policiji odbijen i zahtjev za kreditom po znatno povoljnijim uvjetima od komercijalnih. Zahvalnicu za sudjelovanje u "Oluji" demonstrativno je odbio primiti jer su ga u policiji pored svega još i lažno ocrnili da je stanove u Kninu i Drnišu označavao natpisima kao svoje ne bi li došao do darovnice.
– Ovom prilikom to odlučno demantiram, a zahvalnicu sam odbio s pitanjem zašto mi je uopće dodjeljuju ako sam uradio takvo što, nespojivo s dužnošću policajca!? – argumentira Jure svoj postupak.

Kaže da ga je sram izići vani kada vidi što su pojedinci iz njegove službe zgrabili još za vrijeme rata – od sumnjivih invaliditeta do imovine – dok on i drugi, kojima je bila čast boriti se za domovinu, nikad nisu uzmaknuli s prve crte bojišnice. To izjeda njega i obitelj, a traži jedino ono što mu po svemu pripada: neka mu država obnovi kuću prema projektu ili mu omogući otkup stana. Bilo bi najbolje ovo drugo, objašnjava, jer u Šibeniku s ovim ljudima živi već gotovo 30 godina, a on je na pragu 60. i gotovo pola života nema dublje veze s Kijevom, nakon rata opustjelim selom gdje je uvijek osamljen kada dođe i kao vuk prenoći u kući u kojoj se može jedino logorovati, ne i ljudski boraviti.
– Zadnjeg dana ove godine moram, dakle, stan na Šubićevcu "osloboditi od ljudi i stvari", kako piše u rješenju. Doduše, prema dokumentu koji mi je dodijeljen, mogu ga koristiti dok mi ne bude omogućen povratak u Kijevo, no to ne zanima nikog od mojih pretpostavljenih. Pozivao sam ih da dođu i uvjere se da kuća nije za stanovanje, odbili su i neka me gone zbog ove istine ako treba – poručuje Jure Teskera, unaprijed zahvaljujući svojim sugrađanima:
– Svi znaju da nisam bio kukavica kada je trebalo braniti svoj narod i zemlju, a sada ću biti jednako hrabar boreći se za sebe. Jedino mi je žao što nisam i prije bio odlučniji u tome, a sve u vjeri da ima poštenja. Kada iziđem iz stana pred zgradu na Šubićevcu, znam da ću imati veliku potporu Šibenčana i hvala im na tome!

Preneseno iz Šibenkog lista od 29. prosinca