Znadeš li ti, uvaženi moj štioče, kako se na engleski kaže 'dakuće'? Is, ništa lakše od toga, reći ćeš ti meni, pa kao iz topa odgovoriti - 'Yeshouse'.
Brzo se to nauči kad je čeljade iz Horsesbacka ili okolice njih... Šta, ne znate di je to? A to su van Konjevrate na engleskom. A do zaseoka Širko treba van samo koji minut 'despacito' - ili pomalo - vožnje da biste vidjeli pravu pravcatu meksikansku nevjestu. Kojoj je jedna od prvih hrvatskih riječi koju je naučila bila baš - 'dakuće'. Išlo joj je to, veli, lako.
- To ju je naučio još moj brat Niko u Meksiku.
- No, koliko joj je trebalo da nauči što to zapravo znači? Da može značiti svašta i ništa?
- Au, dugo. Jedno tri mjeseca sam je učio što to sve može značiti i kada se sve može upotrebljavati. No, srećom ima u njih isto tako jedna slična riječ - 'cabron'. Kad mi tamo kažu ej, cabron, nikad ne znam jesu li ljuti na mene ili su nečim zadovoljni. Pa moraš gledati izraze lica da bi shvatio što ta fraza u kojem trenutku znači - veli nam Goran Širko, koji je svoju nevjestu Itzel Alejandru Lopez doveo iz Ciudad Sahaguna, iz Hidalga u Mexicu.
To je tamo jedan mali industrijski grad u kojem je Goran radio kao magistar strojarstva. Radio i gradio - kao prethodno i svugdje po svijetu - jednu čeličanu za brazilske kupce svoje strane tvrtke. Tajanstven je pomalo. U svakom slučaju, gradeći, radeći, živeći tamo nekoliko godina i izlazeći vani po restoranima kao i svaki mladi čovjek - danas mu je trideset tek – upoznao je i Itzel.
Bilo je to kao u telenoveli, Marisol, ili barem kao u La Usurpadori? - bubam ja, ali ništa od toga:
- Ma kakvi. Ona je bila u restoranu s prijateljicama, bio sam i ja s prijateljima na ručku. I onda smo se nakon petnaest dana vidili opet u jednom drugom gradu, ostvarili kontakt - priča Goran romantiku na konjevratski način, tipa - 'Ček, ček pariš mi nešto poznata? Jel ja tebe znaden iz Sahaguna?
No, šalu na stranu, Meksikanci su, vele nam naši domaćini, toliko spontani i prirodni ljudi da nisu potrebne neke velike ceremonije kod upoznavanja. Tamo još postoje plesnjaci na svakom kantunu, to je tamo način života, pleše se u svim prigodama, i staro i mlado. Tako i Itzel pleše salsu, bachatu, razne latinoameričke plesove. A Goran? On još 'learning'.
- A čuj, nije to tako lako. Oni čuju muziku i odmah se počnu micat, idu i bokovi, i ramena, i sve ide lagano u ritmu. A mi čujemo muziku i... - traži moj susjed Širko usporedbu - jer i Pilići su postojbinom tek koji kilometar istočnije...
- Mi metnemo prst u uvo i počnemo ojkat? - pomažem mu ja.
Ali je Itzel zato fascinirana kako naši ljudi u Dalmaciji znaju pjevati i kako svi redom imaju lijepe, školovane glasove. Od hrvatske joj se glazbe najviše sviđa Severina - Uno momento, Italiana... E da, voli i Dubiozu kolektiv. Super su joj Kokuz i Firma ilegal.
Ne kaže se zalud, svugdi pođi kući dođi, pa je tako mladi par 29. lipnja ove godine došao u Hrvatsku. S četverogodišnjom curicom i namjerom da ostane. Od čega misle živjeti?
- Pa ja s bratom imam Dalmacija Boat Tours, malu obiteljsku firmicu, s dva gumenjaka na šibenskoj rivi kojima voza turiste na cjelodnevne i poludnevne ture prema Krki, Visu, Biševu, Modroj špilji. Ide dobro. Ovo je već druga sezona, operativu najviše pokriva brat, ja sam malo iza, u menadžmentu. A Itzel, ona je u Meksiku, veli, bila model, za fotosnimanja, za reklame, radila je u jednoj firmi koja se bavila marketingom, a radila je i s ocem, pravnikom, u maloj obiteljskoj firmi koja se bavi osiguranjima. Itzel za sada kod nas ne radi ništa, tek je prekjučer dobila OIB, a još ima privremeni boravak koji mora produžavati svake godine - kazuje Goran.
Ona još uvijek ima status stranca, turista, bez obzira na to što su oženjeni, imaju obitelj. Dug je put do hrvatskog državljanstva.
- Što su rekli tvoji kad su čuli da ideš u Hrvatsku? - pitamo Itzel.
- Svi su plakali. Kod nas u Meksiku je obitelj jako važna i svi smo skupa jako vezani, barem nas šezdesetak u užoj obitelji. Ali bila je to moja odluka i znaju da je to bilo iz ljubavi, pa je time sve lakše, bez obzira koliko teško bilo ostaviti sve i otići. U Hrvatskoj mi je sve jako dobro, sve mi je moderno, priroda je jako lijepa, zelenilo - priča Itzel, a Goran prevodi.
I ubacuje:
- Zamislite Ciudad de Mexico. To vam je jedna kotlina u kojoj u radijusu od 75 kilometara žive pusti milijuni ljudi, u smogu. Tu skoro ne znaš je li sunce izišlo ili nije ako nije ekstra lijep dan. I onda je ona došla pa vidjela naše gradove, a svaki je priča za sebe, pa je vidjela Krku i oduševila se.
- I ljudi su srdačni, dobri i topli, prijateljski nastrojeni, puno me podsjećaju na Meksikance. Gostoljubivi ste, ponude me svim i svačim gdje god dođem - veli lijepa Meksikanka kojoj se od hrvatske spize najviše sviđaju kolači, a od njih najviše kiflići. Kon nutella!
- I što još?
- Volim povrtne, krem juhe.
- A janjetina?
- No. Soj vegetarijan! - veli mi.
Evo jednog zgodnog recepta. Skuhate ili ispečete kukuruz, pa ga namažete majonezom, čilijem u prahu i ribanim sirom parmezanom. Chilija, fala Bogu, ima u pitarima i u vrtlu ispred kuće, četiri pet vrsta ljutih papričica - serano, habanero, halapeno.
No, Itzel se ne misli baviti chili papričicama, to će prepustiti svekru i svekrvi - to se na španjolskom kaže svegra - koji su u penziji pa imaju više vremena. Tko zna, možda se i ovdje počne baviti modelingom, iako su, veli, standardi ljepote u nas u Europi dukčiji nego u Centralnoj i Južnoj Americi. Kod njih i lutke u izlozima imaju obline, a kod nas su više kao... komo...
- Kao taklje za pomidore! - velim ja.
Smijemo se svi, dakako...
A s druge strane, tko zna, ima dosta i turista, sve više zapravo, iz Meksika, Španjolske, Južne Amerike, pa se ukazuje i sve više potrebe za turističkim vodičima koji znaju španjolski. Možda će joj i to postati trajno zanimanje. U svakom slučaju, mlada je, šesna i pametna, život je pred njom i njezinom obitelji...
Četiri godišnja doba u jedan dan
Sahagun ima oko 130 tisuća stanovnika, a savezna država Hidalgo više od dva milijuna ljudi. Glavni grad države Hidalgo, Pachuca, ima stanovnika koliko i Split otprilike. Kakva je klima dolje, je li vruće? -Pa nije doli baš toliko vruće nego je tamo u centralnom Meksiku više problem što vam se izmjene sva četiri godišnja doba u jednom danu. Rano ujutro se smrzavaš, oko 11 je već 30 stupnjeva, grad i cijelo to podneblje je na 2400 metara ndmorske visine, pa je to onda kad sunce upeče kao da je kod nas 35 – 40 stupnjeva. I onda dođe četiri i pol, pet popodne, padne kiša, poplavi sve, navečer se opet razvedri i sutra sve iznova - vele nam naši domaćini.