U posljednje smo vrijeme već naviknuli, bolje rečeno oguglali na negativne vijesti koje iz Turske stižu u Hrvatsku. Od terorističkih napada i pokušaja vojnog puča, do poraza naših košarkaša na Eurobasketu i nogometaša u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Da ne bude sve tako crno pobrinula se mlada Pirovčanka Ines Kukrić. Ona je, naime, ovoga ljeta u milijunskom Izmiru, turskom gradu na obali Egejskog mora, svakoga dana po sedam sati dnevno podučavala male Turke osnovama engleskog jezika. Studentica četvrte godine Učiteljskog fakulteta u Zagrebu šest je tjedana u svojevrsnoj ulozi ambasadorice svoje zemlje, ali i svojega mjesta.
- U Tursku sam otišla na račun moga volontiranja u AIESEC-u, u Zagrebu. AIESEC je nevladina neprofitna studentska organizacija koja djeluje u više od 130 zemalja. Cilj joj je razvijanje mladih osoba do njihovog punog potencijala kroz kulturne razmjene. Naglasak je na razvijanju odgovornosti i svjesnosti, ne samo oko lokalnih, već i globalnih problema. Kad sam postala njihova članica, bila sam dio "Global Mentors" projekta koji se odvijao u domu za nezbrinutu djecu, a na koji dolaze strani volonteri. Zato sam se i ja odlučila iskusiti praksu koju prodajemo, to jest stvaramo – priča nam Ines Kukrić.
Da nismo nimalo pretjerali tvrdeći da je Ines u Turskoj predstavljala svoju zemlju, potvrđuje podatak da je ona bila jedna od samo dvije Hrvatice koje su u toj državi burne povijesti boravile s volonterima sa svih svjetskih meridijana i uspornica.
- Najviše sam se družila s Hrvaticom Magdom. Imala sam sreće što je ona bila tu, jer je u okruženju u kojemu se stalno priča na engleskom bilo osvježavajuće koji put progovoriti i naš jezik. Nas dvije smo najviše vremena provodile s trojicom Pakistanaca, Alžircem, Marokancem, Tunižankom i Srpkinjom. Zvuči kao puno ljudi, ali nije s obzirom na to da nas je bilo 77 na projektu – otkrila nam je 22-godišnja Pirovčanka.
Ines je Turcima, među inim, prezentirala, preciznije pripremala dalmatinske specijalitete.
- U sklopu događaja "Global Village", na kojemu je svaki praktikant predstavljao svoju kulturu, običaje, glazbu, hranu, ja sam se odlučila napraviti fritule! Našu, dalmatinsku poslasticu. Nažalost, zbog napornog tempa i ograničenih resursa nismo mogle spremiti veći broj jela. No, fritule su se dopale ne samo Turcima, već i volonterima iz drugih zemalja – pohvalila se Ines.
Začudo, hrvatska volonterka nije pretjerano guštala u turskoj spizi, diljem svijeta poznatoj kao vrlo ukusnoj i kvalitetnoj.
- Da budem iskrena, to je bio jedan od kulturoloških šokova koji nisam najbolje podnijela! Njihova je hrana u odnosu na našu previše začinjena, što moj želudac ne može podnijeti. U Turskoj su me svi zapamtili po pitanju ''Je li začinjeno?'' Oduševio me, međutim, njihov doručak, koji im je glavni obrok u danu. Kada naručite ''tkahvalti',' dobijete ispred sebe toliko tanjura da mislite kako se radi o obroku za četvero ljudi! Naravno, itekako sam guštala u njihovoj kavi, budući da sam veliki kavopija – priznaje Ines Kukrić.
U Turskoj je Ines s ponosom nosila šibenski vez oko pasa i zastavu Pirovca. Barjak je, međutim, "otputovao" u Pakistan!
- Pred kraj projekta smo svi međusobno razmjenjivali stvari i zastave kao uspomenu na ovo iskustvo. Pa, kako onda odbiti Pakistanca kada želi ponijeti kući moju zastavu!? Otišla je i jedna lavanda u Kinu, a ja sam dobila bezbroj poklona iz Pakistana, Egipta, Tunisa, Kine – nabrajala je Ines.
Straha od potencijalnih terorističkih napada nije bilo.
- Jedino me bilo strah kad su slavili godišnjicu vojnog puča. Dio ljudi je bio protiv toga, a ostali su bili oduševljeni, pa je postojala opasnost od sukoba. Na sreću, do njih nije došlo. Teroristički napad se može dogoditi bilo gdje, a ja odbijam živjeti u staklenom zvonu zbog moguće opasnosti – govori hrabra Pirovčanka.
Nije bilo ni vremena za odmor, uživanje, kupanje…
- Za odmor po našim standardima - ne baš! Podučavanje, ali i put do škole oduzimali su nam puno vremena. Kupanja u Izmiru nije bilo. To mi je bio jedan od najvećih šokova. Iako je Izmir lučki grad, najbliža plaža udaljena je dva sata! Meni je, kao djetetu s mora, to teško palo. Izmir će mi ostati u sjećanju kao vrlo liberalan grad, s toplim ljudima. Kod nas postoje predrasude o Turskoj, ali se običaji i tradicija razlikuju od grada do grada. Najviše pamtim travnjak pored mora, koji se prostire na nekoliko kilometara. Tamo ćete sresti ljude u odijelima, ali i mlade s nargilama, beskućnike, pse lutalice... Vrlo neobično mjesto nabijeno opuštajućom energijom – priča nam Ines.
Iz Turske je Ines Kukrić ponijela i pregršt anegdota. Uvjerljivo najzanimljivija je ona kad je svojim domaćinima pričala o povijesti Pirovca i porijeklu imena Zloselo, koje nerijetko koriste stanovnici tog malog mjesta. Ines se susrela s uobičajenim problemom na koji nailaze Dalmatinci kada Turcima žele objasniti svoju povijest.
- Kada sam se prve večeri smjestila, organizator projekta je htio saznati nešto više o Pirovcu. Ja sam mu pokazala fotografije, ali i ispričala legendu o tom starom imenu Pirovca, koje je nastalo u doba kad su Pirovčani Turke polijevali vrućim uljem! On se nasmijao, a ja sam ga zamolila da to ne govori drugima, jer nisam bila sigurna kako će reagirati. Naravno, nije me poslušao. Već je sutradan to ispričao pred osamdeset ljudi, ali to nitko nije doživio kao nešto loše. Dapače, svi su se smijali. To je ono što me najviše oduševilo kod AIESEC-a. Pozitivni i tolerantni ljudi! – za kraj će Ines Kukrić.
