StoryEditorOCM
ZanimljivostiSpašavanje pilota Donalda

Pročitajte nevjerojatnu životnu priču o američkom zrakoplovcu oborenom na Kornatima: Kći Judith, 73 godine poslije, pogledala je put neba i zavapila: "Hej, oče, pozdravljam te s otoka Žuta"

31. srpnja 2017. - 12:52

Dvije godine je imala Judith Manlove i živjela u Americi s nešto starijim bratom Larryjem i mamom Rebom, kad se avion njena oca, 26-godišnjeg pilota bombardera B-24, Donalda C. Manlova, srušio negdje na jadranskoj obali, na dalekom Balkanu.
Sedamdeset tri godine kasnije, ovoga četvrtka 27. srpnja 2017., Judy je došla posjetiti to mjesto sa svojim sinovima Marcusom i Rayanom, nevjestom Mirom i unukom Lavom.

Mjesto je otok Žut u Kornatima, a naše su novine donosile priču o tom ratnom udesu iz svibnja 1944. godine. Kapetanu Donaldu Manlovu cijela je ta misija u Drugom svjetskom ratu, i ta priča iz daleke zemlje s drugog kontinenta, bila priča života. Zbog nje je napisao vlastite memoare čiji je dio Judy sad donijela sobom iz Amerike. I sam je kapetan Manlove, 1995. godine potegao iz Amerike na Žut, brodom Nacionalnog parka dovezao se do one male rive u Pristaništu, iskrcao se, kleknuo i poljubio tlo otoka na kojem je, eto, ostao živ u ratu u kojem su svoje kosti ostavili mnogi saveznički zrakoplovci.

Na mjesto gdje je avion pao poveo ga je Mate Markov, partizan iz Drugog svjetskog rata, u društvu je bio i Jerry Salamon, Tišnjanin iz USA koji je također bio u savezničkoj vojsci. Tako su se na žutskoj Grbi u ljeto 1995. našla njih trojica koja su se borila na istoj strani, nemajući pojma da će ih život ikad sastaviti, evo - pored ostataka američkog bombardera.

Ova je novinarka svjedočila toj maloj ekspediciji i tom susretu, a da je tu još uvijek bilo ostataka bombardera, pomogao je ustanoviti detektor za metal koji je sobom ponio pilotov sin Kim Manlove.
Kad su se narazgovarali, kapetan Manlove sjeo je, sjećam se, na ostatak srušenog žutskog zida koji je rulanjem razgrnuo bombarder, i neko vrijeme gledao u zemlju. Onda se rukovao s Matom i rekao: "You are my brother... moja misija je završena. Mislim da se ovdje više neću vraćati."

I nije se više vratio. Umro je 2005. godine, deset godina nakon obilaska Žuta, šezdeset pet godina nakon što mu je Žut spasio život.
Onda je prvo 2011. godine došao njegov unuk Marcus Patterson, a sad i kći Judy kojoj ni u sedamdeset petoj (dvije godine manje nego je imao Donald kad je te '95. stigao na Žut!) nije bilo teško potegnuti iz Amerike da bi prošla prostorom kojim je davnih dana prolazio njezin otac.

I doslovno je tako: u memoarima koje je napisao, nakon rata prvo srednjoškolski, potom sveučilišni profesor (Indiana University) Donald C. Manlove piše kako je boraveći dva dana na Žutu u očekivanju spasa, propješačio dio otoka, popeo se na brdo s kojega se vidila olupina aviona, a potom i na mjesto s kojega je vidio svjetla nekog naselja - to je bilo Pristanište iz kojega smo mi počeli svoj uspon na Grbu.

Naš je vodič ovaj put Ante Jelić, čija je obitelj živjela u malenoj kući baš na Grbi i koji se dobro sjeća priča o padu američkog aviona par stotina metara dalje.
Vrućina je ovogodišnjeg srpnja, zato smo iz Murtera krenuli oko šet i kvarat ujutro. I kad je došao pilot, i kad je dolazio njegov unuk, i sada, Nacionalni park Kornati osigurao je prijevoz, a goste iz Amerike osobno je došao pozdraviti sadašnji ravnatelj Josip Zanze.

Kakav je uspon na Grbu, to najbolje znaju Žutari koji su gore nekoć imali vinograde i voćke, a sada imaju samo masline - valjda zato što masline opstanu ako ih godinama i ne gledaš.
Prvo smo stali kod Jelića kuće. Na bunaru je još uvijek poklopac od oplate američkog aviona, s tragovima niza zakovica. I poklopac krušne peći je od oplate aviona, a okolo je još par komada „late“ s B-24.

Žutari su nakon pada zrakoplova mjesecima odlazili na Grbu i skinuli apsolutno sve što se dalo iskoristiti. Govorili bi „nedilja je, ajmo na avijon!“- i onda trč' na Grbu skidati korisne dijelove - a svi su bili korisni, ako ništa za prodati u otpad i u'vatiti za to vriću brašna. Mnogi su murterski svinjci i kokošinjci dugo - pa i danas - imali vrata „od avijona“, od dijelova su napravljene mnoge zdjele, terine, pribor za jelo, a od spremišta za kisik - spremište za gorivo na murterskim gajetama. Ili su, jednostavno, te bombole bile prepolovljene, montirana im ručica i tako su obješene na komoštrama služile kao brunzin.

Jednu je lijepu terinu unuk Marcus dobio od Nebojše Jukića kad smo se ovuda verali prije par godina, supruga Mira kaže da im sada krasi dnevni boravak u Bostonu.
Judy i sinovi impresionirani su malešnom i odavno napuštenom kućom Jelića („ja i žena smo u njoj jednom prispavali, a onda smo počeli graditi kući doli, na moru“- kaže Ante).

Ante im dariva za njih neprocjenjiv dar: poklopac s krušne peći. Komadu lima s aviona netko je zakačio ručicu i sve bi i danas bilo u funkciji da krušna peć radi... Meni, koliko je bilo drago da će poklopac odletjeti u Ameriku odakle je i doletio, toliko mi je bilo žao jer ta mi je kućica bila pravi ukras i dokaz kako je sve završio američki bombarder B-24 postavši, eto, i poklopac za bunar i za krušnu peć, i terina i pijat i kaciola i pribor za jelo. I potplat za opanke od gume s kotača.
Judy spušta poklopac bunara i pažljivo na njega vraća poveći kamen, da ga slučajno ne digne vjetar.

Odlazimo zatim kroz težak teren na mjesto pada bombardera. Još prije dvadeset dvije godine na tlu se malo vidjela razlika između mjesta gdje je gorio avion i okolnog terena. Sad se to više ne vidi, a nemamo onaj detektor metala da pronađemo koji sitni dio. Vidi se samo „razgrnuto“ ogradno kamenje koje je avion pomeo dok je trbuhom rulao po kršu, prije nego se zaustavio i zapalio.

Judy, Marcus i Rayan prebiru kamenje, ganuti su zbog mjesta na kojem se nalaze. Onda smo svi zajedno pogledali u nebo iz kojega je ovdje jednog dana pao njihov otac i djed i doviknuli „Hej, Donalde, pozdravljamo te s otoka Žuta!“
Ono što je jednog 10. svibnja mogla biti njegova grobnica sad je, evo, mjesto gdje hodočasti njegova obitelj.

Judith Manlove Hazelton bila je jako ganuta i kad su dan poslije u Pomorskom muzeju u Splitu vidjeli „Streljka“:
- Ovo je ostvarenje moga životnog sna - vidjeti ovaj brod i vidjeti mjesto na kojem se srušio avion moga oca. Zahvalni smo Anti Jeliću da nam je u tome pomogao, sami to mjesto ne bismo mogli naći. I hvala mu što nam je dao nekoliko ostataka aviona, i što nam je pričama omogućio sastaviti dijelove jednog vremena. Otok Žut je divno mjesto i ne mogu dovoljno zahvaliti onima koji su omogućili da ga posjetimo, prije svega Nacionalnom parku Kornati. Žalosna sam što moj stariji brat Larry i moje mlađe sestre Sherrie i Lissa nisu mogli uživati s nama, ali sam oduševljena što su došla moja dva sina i unuk Lav i što smo povezali hrvatsku i američku povijest koja je i povijest cijele naše obitelji - rekla nam je na kraju Judy, prilično iscrpljena ne samo putom i penjanjem na žutsku Grbu i odlaskom u Split, nego i morem emocija koje su je zapljusnule u Hrvatskoj.

No, kako je priča njihova oca stvarno završila te, 1944. godine?
Izvještajno kratko, bilo je ovako:
U formaciji od osamdeset zrakoplova koji su iz baze na jugu Italije išli bombardirati tvornicu oružja Masserschmitt bio je i zrakoplov kapetana Manlova s ispisanim imenom Curly Top, i s crtežom plave, kovrčave glave njegova malog sina Larryja, na boku zrakoplova. Na povratku je bio pogođen dok su prolazili blizu Zagreba. Prvo je počelo curiti ulje iz jednog motora pa je isključen. Onda je otkazao, drugi, treći... i iznad Kornata četvrti.

Kapetan Manlove naredio je posadi da iskoči i svi su doskočili na Kornat. Devetnaestgodišnji radiooperater Pat zahtijevao je da ostane s kapetanom:
- Hoćeš vraga! Izlazi odavde - rekao mu je kapetan Manlove i „izbacio“ ga iz aviona.

Poslije nekoliko trenutaka skočio je i sam i vidio kako B-24 polako ponire prema vrhu otoka. Sam je pao nekoliko metara od obalne crte u uvali Jagodnja, na Žutu prema Kornatu. Sakrio je padobran, sakrio je osobne stvari, pištolj, prsten, album sa slikama obitelji koji je ionako imao „ilegalno“ jer to se nije smjelo. Čuo je eksploziju i vidio gusti dim.

Onda je dva dana čekao neki spas, oprezno šetao otokom, istim ovim stopama kojima mi prolazimo i kojima smo Marcus i ja prolazili 2011. godine.
Poslije dva dana primijetili su ga sa „Streljka“. Bilo je to 12. svibnja 1944. godine. Ostali članovi posade spašeni su isti dan kad su skočili iz aviona, 10. svibnja 1944. godine. Svi su preživjeli.

Poslije je sve bilo po reguli: prvo baza Sali, pa Piškera, pa Lavsa, pa Vis. Divne zapise o tim lokacijama i našim ljudima ostavio je u memoarima kapetan Donald C. Manlove. Samo, htjelo bi mi se za to puno više novinskog prostora od ovoga koji imamo na raspolaganju... Zapisao je da su to „divni ljudi, hrabri, moralni, čisti (o čistoći je pisao više puta, a za odore partizana je naveo da su bile raznorazne, najviše američke i engleske, tada, potkraj rata...), dragi, pošteni, ljubazni i snalažljivi“.

S Visa, kapetan Manlove je jugoslavenskim parnim brodom poslan preko Jadrana u Bari. Bio je to brod kojim su putovali izbjeglice i ranjenici, a cilj je bio u Egiptu - zapisao je kapetan Manlove.
Znači, putovao je s našima iz Dalmacije koji su išli u Ell Shatt...

U američkoj bazi u Bariju njegovi su ga dočekali raširenih ruku: prvo za njega nisu znali i strahovali su, a onda je ipak bio spašen.
Prije ukrcaja u zrakoplov za Ameriku otišao je po svoje stvari. Nalazile su se u posebnoj prostoriji u kojoj je bila pohranjena cijela piramida torbi, odjeće i osobnih stvari onih čiji su avioni bili srušeni, koji su poginuli ili koje su još tražili - kao i njega.
Lako je i brzo pronašao svoju torbu i odletio svojoj Nancy, sinčiću Larryju i malenoj Judy, ususret još jednom sinu, Kimu i kćerkama Sherrie i Lissi koja je, kažu mi, ime dobila po Visu, ali u pogrešnoj transkripciji!

Metalnu kutiju s pištoljem, slikama, prstenom... ne treba više tražiti, napisao mi je svojevremeno pokojni povjesničar dr. Kažimir Pribilović, koji je o savezničkim zrakoplovima u prostoru Jadrana napisao knjigu „III POS“:
"P.Č. „Streljko“ upućen je na Žut da se pronađe kutija za koju je u bazi u Salima američki pilot rekao da ju je zakopao u uvali Jagodnja. Brod se vratio oko 23 sata. Donesena je metalna kutija s pištoljem, „pravim“ i signalnim i osobne stvari i predane savezničkom časniku na službi pri stožeru III POS-a'.

Stvari kapetana Manlova su vjerojatno poslane za njim, ali on je uvijek bio korak naprijed i nikad ga nisu stigle pa su - zagubljene.
"Prema tome metalnu kutiju više ne treba tražiti jer ona je odavno pronađena", pisao mi je dr. Pribilović.
Za šest članova posade aviona Donald C. Manlove je znao gdje žive u Americi ali se više nikad nisu sreli.
 


Da nije interneta ne bi bilo ni priče
S nama je na Žut pošao i Damir Matešić s kojim je kontakt održavao sin pilota Manlova, Kim. Matešić priča:
- Negdje 1993. dok se kod nas tek spominjao internet, moj otac i ja čitali smo časopis posvećen toj problematici, zvao se Bug. U jednom tekstu autor je želio objasniti koliko je internet važan i koliki su mu dometi pa je naveo primjer američkog pilota koji preko interneta traži mogućnost da pronađe mjesto pada svoga aviona na otoku Žutu u Kornatima. Kako je moja mama iz Murtera i Žutarka upitao sam je za to, ona je pitala djeda, a on je, naravno, znao i mjesto pada aviona i cijelu priču. Stupio sam u kontakt s Kimom Manloveom i tada su počele njihove pripreme za dolazak na Žut te 1995. godine. Na kraju - znate tko je bio djed Damira Matešić? Mate Markov, čovjek koji je kapetana Manlovea poveo na Grbu te godine, i s njim i Jerryjem Salamonom podijelio uspomene na rat u kojem su se, ne znajući da će se ikad sresti, borili na istoj strani.

19. travanj 2024 16:53