Majka, glumica, maratonka . Ecija Ojdanić: Bila bih presretna da me moja kći Cvita nadmaši

Majka, glumica, maratonka .

Tko zna bi li nam tako brzo na pamet pala zamisao o razgovoru s glumicom Ecijom Ojdanić da na rubu šibenske Poljane, u društvu oca Ante Viljca, nismo sreli ljepuškastu djevojčicu Cvitu, Ecijinu kćer koja se već hrabro i spretno okušala u glumačkim vodama. Bio je to "okidač" da potražimo mamu Eciju, čija je pripadnost Šibensko-kninskoj županiji neupitna. Ne samo kao bivšoj šibenskoj nevjesti, nego puno više kao rođenoj Drnišanki, koja nikad ne zaboravlja zavičaj oko rijeke Čikole. A Ecija kao da je jedva dočekala naš prijedlog da proćakulamo za Šibenski list.
 

Očeve riječi


Jednom ste kazali da će Cvita bili bolja glumica od vas. Ima li jasnijeg znaka da podržavate njezine glumačke ambicije?
– Ne vjerujem da bih gurala Cvitu u glumačke vode da to ona nije htjela. Gluma nije lagan posao za odrasle, a kamoli za jedno dijete. No, ona je pokazala veliku želju, te istodobno i izdržljivost. Snimanje filma "Anka", u kojemu tumači glavnu ulogu, trajalo je 45 dana. A svaki dan se snimalo gotovo od jutra do mraka. Ni jednom mi se nije požalila da joj nešto smeta na filmskom setu. Tu strpljivost sam joj ja čak i zamjerila! Cvita mi je samo govorila: "Ne, mama, ne smeta mi ništa jer je to ono što sam htjela." Ako je nije slomilo tako intenzivno snimanje, znači da u njoj zbilja postoji velika ljubav prema filmu i glumi. Moj je otac uvijek govorio: "Kakav bih ja bio roditelj kad ne bi htio da me moje dijete nadmaši!?" Naravno da to nije imperativ ili obveza, ali bila bih presretna kad bi Cvita ostvarila bolju karijeru od moje. Dapače, kad bi Cvita maksimalno razvila sve svoje potencijale, bila bi to velika roditeljska satisfakcija – spremno je na prvo pitanje odgovorila Ecija Ojdanić.

Cvitu smo sreli u društvu vašeg bivšeg supruga Ante. Jeste li za onu staru parolu "o bivšima ništa loše" ili želite zaboraviti dane kad ste bili šibenska nevista?
– Ja uvijek, baš kao i Gabi u onoj pjesmi, kažem kako pamtim samo sretne dane, preciznije sretne trenutke. A rođenje djeteta je nešto najvrjednije što se čovjeku može dogoditi. Zato je sve to i imalo smisla. Ne bih više o tome. Taj brak je ionako davno iza mene.

Vi ste rođena Drnišanka. Kad ste zadnji put pohodili rodni kraj?
– Za Božić! Moji roditelji su se nakon odlaska u mirovinu povukli u Kljake, selo pokraj Drniša. Tamo imaju imanje. Zbog toga sam u posljednje vrijeme češće u Kljacima nego u Drnišu. Često tamo navratim. Kad god mi obveze dopuštaju. Volim taj kraj. Nigdje se moja duša tako kvalitetno ne odmori kao u Drnišu i Kljacima. Uz moju Čikolu.
 

Veronski maraton


Vaše recentne fotografije vjerno svjedoče da ste u odličnoj tjelesnoj formi. Mi bismo u Šibeniku kazali da se dobro držite, makar je legendarni Arsen Dedić govorio da je to loš znak čim za nekoga kažete "da se drži".
– Složila bih se u potpunosti s Arsenom. Za zgodnu tinejdžericu nećete kazati da se dobro drži! Presretna sam što sam se uhvatila takvog hobija kao što je trčanje. Rekla bih, u pravi čas, u najboljim godinama. Zapravo, zarazila sam se. Zahvaljujući trčanju postala sam zadovoljnija, smirenija. Naravno da se to vidi i na fizičkom izgledu, ali mislim da je još važniji taj mentalni mir, snaga. Trčanje je za mene više psihička nego tjelesna ovisnost.

U studenom prošle godine istrčali ste veronski maraton. Onaj "pravi", dug 42 kilometra, poslije kojega ste kazali da se osjećate kao da ste dobili Oscara.
– Da mi je netko prije dvije godine rekao da ću istrčati maraton, vjerojatno bih mu se grohotom smijala. Za gospođu u mojim godinama dobar je rezultat završiti takav maraton za manje od četiri sata. To je bila velika pobjeda nad samom sobom. I mentalna i fizička. Bila sam vrlo ponosna na sebe. I dalje sam. Svaki put kad me uhvati mala snaga, kažem si "ženo, pa ti si istrčala maraton!" Očekivano mi je da se ljudi, koji ne razumiju što meni znači trčanje, na određeni način i zgražaju. Na krivom su tragu. Kao da bih ja trčala da ne uživam u tome! Voljela bih da svaki čovjek na svijetu nađe jedan takav hobi koji će ga činiti zadovoljnim, kao što mene čini trčanje.
 

Nema odustajanja


Čini se da ste se nakon maratona u Veroni potpuno "navukli". Svakodnevno, čujem, trčite i po petnaest kilometara…
– Naravno, nema odustajanja! Održavam formu, a polovinom siječnja počet ću se ozbiljno pripremati za novi maraton. Srećom, uspijevam žonglirati između svih obaveza. Profesionalnih i privatnih. Čeka me više od trideset predstava u samo dva mjeseca. No, ni na gostovanja ne idem bez opreme za trčanje. Svaki trenutak koristim za rekreaciju, boravak u prirodi. Zato trčanje i jest sjajan sport, jer ga možeš prakticirati bilo gdje.
Ne znam imam li pravo na usporedbu, ali teško mogu zamisliti neke vaše kolegice s estrade, poput Zrinke Cvitešić ili Maje Šuput, na dugoprugaškim stazama…
– Hvala na komplimentu, ali ne bih to gledala na taj način. Meni je hobi trčanje, nekome je nešto drugo. Ima kolegica koje se bave jogom, koje fantastično plešu, pjevaju… Ja sam infišala da je trčanje najvažnije. Bitno je da se ni u čemu ne može uspjeti bez puno ljubavi i rada. Ako su ti preduvjeti ispunjeni, rezultat ne bi smio izostati.
 

'Moruzgva' i 'OtpisaNE'


Je li kazalište "Moruzgva", koje ste osnovali, bilo i svojevrsni bijeg od uloga u TV serijama, po kojima vas najlakše pamtimo?
– "Moruzgva" se dogodila još prije sedam godina, prije "Larina izbora" i drugih serija koje su bile medijski eksponirane. A moj je glumački i televizijski život počeo puno ranije. Još u splitskoj kazališnoj kući. Bio je tu i "Zlatni vrč", "Vaši i naši", "Ta divna splitska noć"… Poslije je nastupilo vrijeme sapunica. O tom formatu, međutim, ne mislim ništa loše. Sapunice su mnogim glumcima donijele kruh svagdašnji. Uostalom, za glumca nema ljepšeg osjećaja nego kad izazove emociju kod publike. Kad ona reagira na to što on radi. Sapunice su u hrvatskim prilikama mjesto gdje se brusi zanat. Osnivanje kazališta "Moruzgva" nije bio bijeg, nego potreba da radim predstave kakve mislim da su prikladne za kazalište. Nisam zamišljala da ćemo postati moćna organizacija, kakva smo, bez lažne skromnosti, danas. No, nizao se uspjeh za uspjehom. Postali smo jedno od najvažnijih kazališta na hrvatskoj nezavisnoj sceni. Ponosna sam na "Moruzgvu". Ona je moje treće dijete. Rastemo iz godine u godinu. Pretprošle godine imali smo pedeset predstava, a prošle čak osamdeset.

S predstavom "OtpisaNE" uskoro gostujete u Šibeniku. Radujete li se dolasku u Šibensko kazalište, makar više niste šibenska nevista?
– Predstava "OtpisaNE" samo je još jedan dokaz rasta kazališta "Moruzgva". Imamo već četrdeset dogovorenih predstava. Drago mi je da krećemo s dalmatinskom turnejom. Na početku, 26. i 27. siječnja, nastupamo u Splitu, a dva dana poslije smo u Šibeniku. Naravno da mi je drago što dolazim u Šibenik. Volim taj grad, iako više nisam šibenska nevista! Dolazak u Šibenik uvijek mi izaziva nemale emocije i neku posebnu sreću. Zato pozivam sve Šibenčane da se dođu nasmijati uz našu vrhunsku komediju.

Naslovnica Lifestyle

Najčitanije