MEŠTAR OD 'TRI BOGENA' Leti karić kad na njega sidne Tić: Ivica Milković (58), mehaničar i gastarbajter, veteran je vožnje na balinjerama

MEŠTAR OD 'TRI BOGENA'

Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali karić je ipak glavna stvar! Od toga srce zaigra na strunama bezbrižnog djetinjstva provedenog u vratolomijama i grmljavini prometala na tri balinjere niz serpentine pod Baroneom nazvane "Tri bogena" i gimnaziju. Barem je tako za veterana na kariću Ivicu Milkovića Tića (58), koji je godišnji odmor zaslužen u njemačkoj tvornici kamiona podredio 2. svjetskoj utrci karića koja se odvijala duž gradskih nizbrdica.

 

Ivica, poznati moto i biciklistički mehaničar i gastarbajter, junački je i sportski odradio nimalo jednostavnih 1300 metara od tvrđave Barone do rive, a od njega stariji bio je jedino Drago Kursar (68), ovogodišnji pobjednik u svojoj dobnoj skupini.
- Lipo mi je i dolazit ću svake godine - kaže Milković - zadovoljan što je utrka prošla a da se nitko nije ni ogrebao.
- Iz publike to valjda ne izgleda toliko vratolomno, međutim jest - nastavlja. - Naročito spust niz gimnaziju do Vanjskoga, kada sjediš na bokunu daske pri brzini od 50 kilometara na sat i trebaš izbjegavati šahtove, jer se svašta može dogoditi ako čelično kolo i vozilo bez ikakvih amortizera prijeđe preko njih. Nadalje, treba iznijeti i dionicu na Vanjskome, kada karić prenosiš dvadesetak metara i potom se popneš na kamion s rampom za ubrzanje u finalnom dijelu utrke, što je neobično i svakako traži dobru kondiciju.



- Odvozio sam to po osjećaju, a na kariću sam zadnji put bio prije tri godine, kada je Darko Relja Ritmo organizirao Veliku utrku Šibenika "Tri bogena". Zarulao sam karić nakon 40 godina s neopisivim guštom i mislim da je utrka takva trebala i ostati – do nadvožnjaka na Šubićevcu ili najviše do prvih vrata gimnazije. Ne kritiziram, jer je odlično da se sve to odigrava, no ovo je možda postalo (pre)više revijalno natjecanje, publici za zabavu, a bit će da imam i neke godine - smije se Milković.

 

- Kako bilo, ja ću dolaziti svake godine, to me veseli i čini mi ljepšim dane u Njemačkoj, jedino što izgleda neću dočekati da se jednog dana na kariću pojavi moj prijatelj iz djetinjstva Mauro Žigon, prisjetio se Ivica vremena kratkih hlača. On i vršnjak mu Mauro, koji je vratolomije na kariću, izgleda, zauvijek pospremio u škafetin lijepih uspomena, prvi su se spustili niza serpentine podno tvrđave na bareli (karić za osam osoba!), daščanoj četveroručnoj nosiljci za vreće cementa ili kakav drugi materijal, i otad im je na karićima samo nebo bilo granica! Milković je apsolutni pionir i davni šampion staze "Tri bogena", što je na njemačkome izraz za zavoj oštar poput lakta (bogen = luk) udomaćen u šibenskom govoru. No, priznat će, Mauro Žigon bio je vozač nad vozačima, a ono što su njih dvojica započela nastavili su mlađi, poput Darka Relje Ritma i prijatelja mu Branka Samodola, sve do Svjetske utrke karića.



- Jedan put smo, prisjeća se Milković, na "Tri bogena", umjesto da savladamo oštar zavoj, produžili pravo, među stine, magaruš i draču, jer cesta nije imala bankinu kao danas. Dobro smo se ubili, a onda još dobili po kostima i kod kuće. Radija je plastični batipan!
No, ćaće su, treba priznati – ma koliko ih sinovi znali iznervirati svojim ludorijama – ipak pomagali, najviše pri nabavci balinjera. Najbolje su bile one islužene – iz osovina kotača, radilica motora ili elektromotora, a bilo je, hvala Bogu i tvornica i radionica gdje su stare balinjere rado ustupali mulcima da im produže radni vijek u zlokobnoj, a opet toliko srcu mularije dragoj grmljavini dok bi na karićima strugale beton ili asfalt gradskih strmina. Ostajali bi izgrebanih ruku i nogu, vraćajući se kućama šepajući u obući bez peta i dobrog dijela poplata, jer su obuvene noge pri vožnji ovoga "bolida" jedina kočnica.

 

Ti su adrenalinski ispiti neustrašivosti Milkovića odveli u motociklizam i biciklizam, također i profesionalno odredili. Motori, mehanika i popravci bicikala njegova su struka, ali jednoga dana, u domovini i rodnom Šibeniku od toga više nije mogao (pre)živjeti, niti uz osnovni posao kućnog majstora u Savezu športova. Doduše, tome je najviše kumovao kredit u podivljalim "švicarcima" te je u 56 godini, hrabro spakirao kufer i otišao u Njemačku, u grad udaljen 40 kilometara od Hamburga.
- Prvo je otišla moja supruga, otvorila mi je put. Ona je zaposlenje s pristojnom plaćom u jednom staračkom domu dobila nakon kratkog intervjua. Inače bi ovdje za to valjda trebala intervencija predsjednika države! A ja sam primljen u tvornicu kamiona nakon što sam pokrenuo stroj koji nije radio 20 godina, to mi je bila "ulaznica" - priča Milković o zemlji koja cijeni znanje, razvija poslove i ne podcjenjuje "ljude u godinama" koji k tome, poput njega, jedva znaju njemački.



- Sada me više nitko ne nadzire, jer znaju, s punim povjerenjem da ću posao napraviti besprijekorno. Evo, i vlasnik je upravo na godišnjem odmoru u Hrvatskoj, krstari Jadranom i neki dan me nazvao, pita me kako sam i treba li mi što. Moram priznati, s njemačkom epizodom nisam samo riješio dosadašnje financijske muke, otvorili su mi se vidici!

Naslovnica Lifestyle

Najčitanije