BOLEST JE NIJE ZAUSTAVILA Pasionirana šibenska fotografkinja Dolores Bura u subotu u 16.30 sati priprema obljetnički projekt- svakom modelu poklonit će dvominutni foto session (FOTO)

BOLEST JE NIJE ZAUSTAVILA

Njezin tjedan ima svega četiri dana, ali kroz ta četiri nastoji živjeti svih sedam posvećujući se svojim prijateljima, hobijima, malim životnim radostima i projektima u koje ugrađuje svoju kreativnost, strast, predanost i gorljivu žensku intuitivnost i romantiku. Kroz tih nekoliko misli opisana je Dolores Bura, pasionirana šibenska zaljubljenica u fotografiju koja je uvijek iznova osvaja nadopunjujući sve praznine koje joj je život propustio ispuniti sadržajima što su se, da je bilo sretnijih okolnosti, trebali podrazumijevati.

 

Jer, Dolores je još od tinejdžerskih dana dobro upoznala hladnoću bolničkih soba, a i danas ona tri dana u tjednu provodi priključena na aparate za dijalizu. Lupus, a možda i recidiv teških medikamenata kojima je popraćena ta zloguka dijagnoza, ostavio je trajnu štetu na Doloresinim bubrezima i bez dijalize ili, sutra, transplatacije bubrega ta prekrasna žena u "okrugloj" 40-oj ne bi mogla živjeti. No, u neposrednoj komunikaciji, njezin pršteći entuzijazam i iskrenost naprosto briše bilo kakav osjećaj da je riječ o osobi koja je u nečemu zakinuta.



Posebno je u takvom "elementu" kada se primiče realizacija još jednog "projekta". Ona, naime, upravo tako naziva svoje fotografske zamisli ili kreativne akcije u koje uključuje prijatelje, poznanike, sugrađane svih dobi i afiniteta. Važna je, kaže, samo ljubav prema fotografiji.



Jednu takvu akciju, odnosno, po Doloresinu-projekt priprema u subotu, 22. travnja. Tog je dana, točno u 16.30 sati kod spomenika na Šubićevcu, odlučila obilježiti 10-u obljetnicu ulaska u svijet fotografije. Pozvala je posredstvom omiljenog Facebooka sve namjerne i slučajne uzvanike na 2-minutni foto-session. Sa Šubićevca se, obećava, neće maknuti dok ne odradi i posljednjeg "fotoputnika namjernika".



I što ako dođe stotinu, dvjesta ljudi-zanimalo me je za početak.
– Nema veze, neka dođe. Razmišljat ću na licu mista. Sada ću pustiti da se ta ideja do subote razvija. Možda ću napraviti grupni selfie ili kakvu kolaž fotografiju, kako bi se poslije deset godina ponovno našli na istom mistu i sitili jedne davne subote. Tko zna što mi još može pasti na pamet. A možda će, umjesto ideja, upravo u subotu pasti kiša, pa će nam poremetiti planove. Baš sam provjeravala vremensku prognozu i prilično je teško pretpostaviti kakvo će vrime biti. Varira od kiše do sunca – smije se Dolores.
Šubićevac je, dodaje, izabrala jer ta lokacija ima i sunca i hlada, pa sve zavisi kako će se posložiti "meteorološke karte". Bilo - kako bilo, uvjerena je da će se odlično zabaviti sa svojim jubilarnim fotomodelima i prizvati u sjećanje dane kada je na ogradi kuće ispod Kronjina magazina sva zanesena promatrala proljetne zalaske sunca.

 

– Znate li da zalasci sunca u šibenskom kanalu svakog prolića nisu isti?! Baš se nekad dogodi da je nebo potpuno narančasto. Sićam se da bi se naslonila na ogradu okrenutih leđa i gledala u nebo kao opsjednuta. Bilo je to nešto fantastično. Slikavala bi te sutone mobitelom. Druge prilike sam sa prijateljicom išla na odmorište Krka. Isto je bilo proliće. Kao da me prati. Obe smo slikavale, a meni je jedan mali busen lavande "začinio" kadar. Kad smo slike stavile na FB, u čudu me upitala: Pa, čekaj, jesmo li mi uopće bile na istom mistu?! Tako sam počela uviđati da, osim ljubavi prema fotografiji kao obliku umjetnosti, imam oko za te stvari, da mi nekako prirodno leže, da mi se vidici otvaraju. Kasnije sam dobila na poklon mali "idiot" aparat, pa sam počela svladavati osnovna zanatska pravila i nadograđivati ih, učiti, vježbati, pomicati granice...





Malo-pomalo, došao je i foto-aparat koji je zahtjevao i dodatna znanja i vještine. Odvažila sam se eksperimentirati sa portretima i shvatila da su ljudi moja najveća fascinacija...Obožavam crno-bijele portrete, te poglede ljudi u kojima je sadržana cila životna priča. Kao da se obradom fotografija spajam na neki nebeski Internet. Čudan je i nevjerojatno divan taj osjećaj-u dahu priča Dolores.


 

Spominje se i svojih gimnazijskih i studentskih dana koji su rezultirali inženjerskom diplomom poštanskog prometa. Zbog spleta životnih okolnosti, nije stekla ni dana inžinjerskog radnog staža. Jednostavno se nije poklopilo. Zato je pet godina radila kao knjigovotkinja, prošla je obuku web dizajnera, usvojila znanje foto shopa i ostavila traga kao vrsna zumba-instruktorica.







– U svemu od toga, došla sam do zaključka da mi je usrićiti ljude neka vrsta misije u životu. To sam, dok mi je zdravlje dopuštalo, radila u sportskoj dvorani, to radim u razgovoru i druženju, to radim kroz fotografiju. Ona mi je otvorila vrata svita, kroz nju sam upoznala ljubav svog života, čovika koji me je naučio samospoznaji vlastitih vrijednosti... Ima li što dragocjenije od toga?




Eto, kad sam u projektu "Ljudi-anđeli" portretirala svoje prijatelje i dodavala im u foto-shopu anđeoska krila, napravila sam u tri dana 65 portreta i 65 različitih krila. Doslovno sam pala s nogu, a u isto vrime sam bila najsritnija na svitu. Ipak, sad sam opreznija. Lipo odredim dan i sat, pa 'ko dođe-dobro doša', a 'ko ne uspije, doći će drugi put.



To vrijedi i za subotu u 16.30?
– Naročito za tada. Deset godina nije mala stvar – tajanstveno je zaključila Dolores.
U to ime naš foto reporter Nikša Stipaničev poklonio joj je foto session, a mi vama Doloresinu priču i foto-galeriju. Uživajte!

Naslovnica Lifestyle