Ususret jubilarnoj Šansoni Branko Viljac: Pregovaramo s nekim zvučnim imenima, no rano je za otkrivanje atraktivnih gostiju

Ususret jubilarnoj Šansoni

„Dalmatinska šansona“, vjerovali ili ne, ovog ljeta slavi dvadeseti rođendan! U glazbenom je smislu, međutim, punoljetna postala puno ranije. Na 19 privlačnih večeri, održanim na "najlipšem trgu na svitu" podsjetili smo se u razgovoru s Brankom Viljcem, jednim od dvaju direktora "Šansone". Na relativno brz put od nepretenciozne glazbene priredbe bez uobičajenih festivalskih nagrada do manifestacije, koja neslužbeno uživa epitet najboljeg hrvatskog glazbenog festivala lakih nota.
Dvadeset ljeta je prošlo gotovo kao u hipu.
– I mi imamo takav dojam. Kao da je prva Šansona bila prije tri ili četiri godine. Prohujale su godine kao s vihorom.

 



Što u minula dva desetljeća posebno pamtite?
– Bilo je puno emotivnih večeri, interpretacija, pjevača u koje se zaljubila uvijek zahtjevna šibenska publika. Moglo bi se sa svakog festivala izdvojiti ponešto. No, mislim da će nam u kolektivnom sjećanju ostati prvih deset godina i nastupi Arsena Dedića. On je na kraju druge festivalske večeri imao neizbježni "program plus“ ili svoj mini-koncert. To su bile fenomenalne večeri. Arsen je obilježio Šansonu.
Pogotovo, u prvim godinama našeg festivala. Izdvojio bih i "uskrsnuće" grupe MI, kad su digli cijelu publiku na noge. Tisuću i po ljudi s njima je zapjevalo evergrin "Bam bam babalu bam". Bilo je i simbolike. Primjerice, kad je krenula kiša nakon što je Ivo Pattiera zapjevao "Dida moj" nekoliko dana nakon Arsenove smrti.
Na "Šansoni" je nastupio i respektabilan broj inozemnih izvođača...
– S obzirom na to da smo uvijek težili da se dalmatinskom šansonom približimo talijanskoj kanconi, odnosno mediteranskoj pop-glazbi, trudili smo se i dovoditi renomirane strane glazbenike. Posebice, one koji gaje takvu vrstu glazbe u svom opusu.
Približili smo se i sjajnom talijanskom San Remu, kad smo uspjeli dovesti pobjednike tog festivala Tonyja Dallaru i Al Bana. Pamtimo i nastup mlade poljske pjevačice Terese Werner te svjetski poznate irske grupe Hothouse Flowers. Sjećam se da su Irci bili oduševljeni festivalom i festivalskim orkestrom. Kao i jedna od najboljih slovenskih pjevačica Nuška Drašček. Simpatičan je bio i nastup beogradskog pjevača Lea Martina, koji je nakon toliko godina doživio da u Šibeniku dijeli i autograme. Njemu je sve bilo dodatno šokantno u pozitivnom smislu, jer zadnjih desetak godina živi u Bugarskoj.

 



Nedavno ste sudjelovali na Zagrebačkom festivalu kao član žirija i još jednom se uvjerili u ranija saznanja da svi hvale Šansonu, kao festival na kojemu se favorizira melodijska linija...
– Zagrebfest, kao što su kazali Alfi Kabiljo, Hrvoje Hegedušić i Tereza Kesovija, ima sve konture modernog, urbanog festivala, s modernom produkcijom, no fali mu kvalitetna melodija. To je ono što čini skladbu. Melodija mora biti prepoznatljiva, a orkestar treba biti jednako istaknut kao i izvođač. Kao u dobra, stara vremena. To je, po Kabilju, temeljna značajka Šansone, no ne i Zagreb festa.
Vjerujem da se za veliku dvadesetu obljetnicu priprema i poseban program?
– To neće ovisiti samo o Dušanu Šarcu i meni, već i o nekim drugim ljudima i institucijama u gradu. Naše želje ovise o financijama. Nama ne treba šminka u vidu glamuroznog vatrometa. Više bismo voljeli kad bismo dvadeset godina obilježili Tjednom šansone, koji bi obuhvatio izložbu fotografija sa svih dosadašnjih festivala, gala koncert i, naravno, kvalitetni festivalski program. Samo za usporedbu, Runjićeve večeri, koje traju samo jedan dan, od Grada Splita dobiju 210 tisuća kuna, CMC festival od Vodica dobije 500 tisuća kuna, a Splitski festival zna dobiti i 700 tisuća kuna.

 



Naših 90 tisuća kuna od Grada su, priznat ćete, zaista mizerni prema tim iznosima. S toliko malo sredstava napraviti visoko kvalitetan festival je pravi fenomen. Vjerujem da ćemo ove godine svi biti složni. Potrudit ćemo se da dvadeseta Šansona opravda svih dosadašnjih devetnaest. Da budemo na visokoj razini. Naše želje, ne pretjerujem, ovise o financijama. Mogu samo reći da smo već u pregovorima s nekim zvučnim imenima. No, rano je za otkrivanje atraktivnih gostiju.
Stara je praksa Šansone da vi, a posebice Dušan Šarac stalno komunicirate s kvalitetnim izvođačima, bez obzira na natječaj za nove skladbe. Da pravog pjevača smatrate gotovo važnijim od kvalitetne skladbe...
– Iskreno, moram vam reći da to radimo jer na natječaju zaprimimo vrlo mali broj kvalitetnih skladbi. Ljudi su često u zabludi. Svaki autor misli da je njegova pjesma najbolja. Malo tko je danas objektivan po tom pitanju. Zato Šarac i ja, znajući što nas očekuje, čemu teži ovaj festivali kakav treba biti, lobiramo kod autora i izvođača ne bi li ih nagovorili da stignu na Šansonu - za kraj će Branko Viljac.


Kvintet 'Porina'

Dalmatinskoj šansoni u minulih 19 godina nisu izostala ni službena priznanja. Čak 17 puta je "Šansona! nominirana za najbolji hrvatski festival, a pet je "Porina" je stiglo u šibensku glazbenu riznicu. Evidenciju pedantno vodi Brankova supruga, Rajna Viljac.


Bonaca - prvi izvođač

Prvi festivalski izvođač bila je šibenska Bonaca. Na staroj večeri iskusni šibenski pjevači izveli su pjesmu "Dalmacijo, ti si oltar sveti", za koju je tekst napisao Imoćanin Pero Picukarić, a glazbu Dušan Šarac. Zanimljivo, ta je pjesma dobila nagradu kao "najbolja pjesma domovinske Hrvatske" na Splitskom festivalu, kad je Mladen Grdović premijerno izveo Ninčevićeva "Dalmatinca".

Naslovnica Glazba