„Standing ovations“ kompletnog gledališta na nedavnoj sinjskoj Alci, upućen zlatnom izborniku Ivici Tucku, pogodio je na najljepši način ravno u srce njegova mentora i prijatelja Pericu Bukića, prvog operativca hrvatskog vaterpola i zagrebačkog Šibenčanina. Čovjeka koji može biti operiran od svega, ali ne i od emocija.
Riječ je o sportašu koji je s vaterpolskom kapicom prošao čudesan put. Od dječaka kojemu je liječnik preporučio loptanje u vodi kako bi se riješio problema s kralješnicom, do toga da je dvaput proglašen najboljim vaterpolistom svijeta. „Vječnog“ vaterpolskog zanesenjaka, koji je neviđen niz svjetskih i olimpijskih medalja, zasluženih u bazenu, samo nastavio kao predsjednik, bolje reći spiritus movens HVS-a. Možda je najbolja ilustracija Bukićevih emocija njegov odnos s Ratkom Rudićem, star više od tri desetljeća.
Najprije je izbornik Rudić, ne krijući simpatije, ali krijući podatak da 18-godišnjeg Bukića muči neugodna ozljeda, poveo šibenskog tinejdžera do olimpijskog zlata u Los Angelesu. Dvadeset godina poslije Bukić je kao predsjednik HVS-a, suprotstavljajući se i nekad silnom moćnom Tončiju Vrdoljaku, prekinuo Rudićevo uspješno lutanje svijetom, imenovavši ga hrvatskim vaterpolskim izbornikom. Da ne govorimo o neprekinutoj ljubavi Perice Bukića i matičnog mu šibenskog Solarisa. Zagrebačka adresa ga nije nikad odvojila od šibenske Crnice, njegove vaterpolske kolijevke.
Kao igrač i prvi čovjek zagrebačke Mladosti nikad nije zaboravio svoje Šibenčane. Pomagao je sponzorima, savjetima, a onda, vjerovali ili ne, kao 48-godišnjak uskočio u bazen kako bi ubrzao povratak Solarisa u Prvu ligu! Bukić nikad nije zaboravio Danka Jerkovića Doktora, svog prvog šibenskog trenera, ni da mu je vjeru u vlastitu kvalitetu u Crnici najizravnije usadio mađarski trener Egona Kiss. No, makar ponekad živi od uspomena, Bukić će radije o realnosti, koja je trenutačno ružičasta za njega i hrvatski vaterpolo.
Kritike radi Tucka
- Zlatni hrvatski vaterpolski veterani bili su jednako unisoni kad je nakon debakla na Olimpijskim igrama u Ateni trebalo pozvati Ratka Rudića da se vrati u Hrvatsku, kao i kod imenovanja Ivice Tucka za njegova nasljednika poslije olimpijskog zlata u Londonu. Nije, međutim, sve teklo jednostavno. Mnogi su zaboravili da je Rudić doživio veliki neuspjeh na Europskom prvenstvu prije 11 godina. Tada smo Ratka uvjerili da je najbolji trener na svijetu, ali da neće s Hrvatskom doći do zlata ako pod zastavu ne pozove najbolje igrače. Već godinu dana poslije došli smo do svjetskoga zlata.
Koliko sam tek podmetanja i javnih kritika doživio radi Tucka! Izabrali su nas za zajedničku metu, ali sam sve stoički otrpio, znajući što radim i kome vjerujem. Oduvijek sam gurao ambiciozne i mlađe stručnjake, kakav je Tucak, pa zašto bi mu bio hendikep što je moj Šibenčanin – reagirao je odlučno na prvu loptu Perica Bukić kad smo krenuli u našu vaterpolsku ćakulu. Kao dva zakleta zaljubljenika u sport i – rodni Šibenik.
Za razliku od Splita, Rijeke ili Dubrovnika, Krešimirov grad nema stoljetnu vaterpolsku tradiciju. Šibenski vaterpolo budili su na svoj način pokojni Splićani Toni Petrić i Feđa Penović, no sve se „otvorilo“ kad su pokojni Anton Baica i bivši izbornik Mile Nakić utemeljili Školu vaterpola. Da su Šibenčani krenuli pravom stazom otkrila je definitivno generacija Perice Bukića, kad su pioniri Solarisa u finalu Kupa nadigrali onda nedodirljivi beogradski Partizan.
- Možda u tome pretjerujem, ali katkad mi se taj pionirski trofej čini slađim od zlatnih medalja u Los Angelesu, Seoulu i Madridu. S Rudićem kao izbornikom. Po onoj staroj da prva ljubav zaborava nema. Konačno, ja sam zlato na Olimpijskim igrama 1984. godine osvojio kao igrač šibenskog Solarisa. Možete samo zamisliti koliko mi je za mene kao 18-godišnjaka bio impresivan doček u rodnom gradu i primanje u Gradskoj vijećnici. Gotovo jednako kao i podjela zlatnih olimpijskih medalja u Los Angelesu – emotivno se prisjeća Bukić.
Jadranova slava
Emocija mu nije manjkalo ni kad se kao zakleti Dalmatinac zajedno s purgerom Dubravkom Šimencom odlučio pojačati splitski Jadran na putu prema naslovu prvaka Europe. U doba kad je grmjelo na svim hrvatskim bojišnicama, on je priznanje neovisnosti Lijepe naše doživio sa splitskom vaterpolskom kapicom.
- Nije onda ni u primislima bilo sportske i navijačke podjele na jug i sjever. Dva predsjednika, mladostaš Vlado Kobeščak i jadranaš Niko Bezmalinović za tren su se dogovorili da Dudo i ja pojačamo Splićane u Kupu europskih prvaka. Vodio nas je moj dragi prijatelj Neven Kovačević, bitnu ulogu imao je i Frane Mitrović. Kao da je to bilo jučer sjećam se Posinkovića, Bezmalinovića, Krekovića, Savićevića, Budimira i svih tih divnih momaka koji su u Trstu sa mnom i Šimencom donijeli neovisnoj Hrvatskoj prvi europski trofej. S nama se u bazenu borio i Anto Vasović, koji se poslije toga vratio u Beograd – rado govori Perica o trofeju, zasluženom s kapicom splitskog kluba.
Možda griješimo, no cijelo smo vrijeme razgovora imali osjećaj kako je zlato u Budimpešti, neovisno od toga što ga nije izravno kovao ni u bazenu, ni na klupi, Perici Bukiću posebno drago. Draže od svih ranijih klupskih i reprezentativnih odličja. Kao da je naslov svjetskog prvaka stigao u najbolji mogući trenutak za hrvatski vaterpolo, prijatelje sporta u Lijepoj našoj, pa tako i našeg sugovornika.
- Cijela je Hrvatska bila uz nas za vrijeme Svjetskog prvenstva u Mađarskoj. A dočeci, koji su nam priređeni prvo u Zagrebu, a onda i u Dubrovniku, Splitu, gdje nas je na Poljudu pozdravilo 30 tisuća ljudi, u Kninu i na Alci, bili su silno emotivni. Osjetili smo na svakom koraku da je naš uspjeh ljude učinio sretnima. Posebno sam zadovoljan zbog Ivice Tucka, koji je imao sjajne rezultate i proteklih godina. Osvojio je svjetsku broncu i srebro, olimpijsko srebro… No, čini mi se da su za većinu ljudi tek sad, nakon što je u Budimpešti uzeo zlato, svi ti rezultati dobili na značenju. Mi Hrvati smo takvi. Našim sportašima vadimo i crno ispod noktiju. Priznajemo samo kad je netko najbolji na svijetu – potencira Perica istinu o hrvatskim sportašima i navijačima.
Neugodna podmatanja
Bukić razumije emotivne (i ine) amplitude kod navijača, no puno teže potrebu za kritiziranjem rada Saveza i izbornika od strane istinskih vaterpolskih snaga. Onih koji su nekad „ginuli“ u hrvatskoj kapici u bazenu, a potom udarali ne baš selektivno po njemu, izborniku, kompletnom Savezu…
- Mogu oprostiti, ali ne i zaboraviti neugodna podmetanja i prozivke dijela vaterpolskog svijeta. Ne ide mi u glavu da je među njima bilo i onih koji su do jučer dijelili s nama dobro i zlo. Koji jako dobro znaju kako u hrvatskom vaterpolu postoji fantastična sinergija ljudi u Savezu, struke i igrača. Da nije tako ne bi toliko dugo bili u svjetskom vrhu. Posebno želim istaknuti ulogu predsjednika Saveza, Riječanina Predraga Svobode i Željana Konsua iz Juga. On je siva eminencija dubrovačkog kluba, koji godinama vodi na sjajan način.
Naš odnos bio je vrlo bitan u usponu hrvatskog vaterpola prema vrhu. Nakon neuspjeha u Ateni zacrtali smo put kojim želimo ići. Cilj je bio doći na vrh svijeta i ostati na njemu. I ostvarili smo ga. Prije deset godina postali smo svjetski prvaci u Melbourneu. Nakon toga smo na šest svjetskih prvenstava zaredom osvajali medalje, što ni jednoj reprezentaciji nikad nije uspjelo. Uzeli smo tri bronce, srebro i sada opet zlato. Uz to smo igrali dva olimpijska finala. U Londonu smo bili zlatni, u Riju srebrni. Vjerovali smo ljudima koje smo „instalirali“ na izborničku klupu. Rudić je napravio mini-revoluciju u reprezentaciji. Doveo je sedam-osam pomoćnika. Čovjeka za fizičku pripremu, stručnjaka za videoanalize utakmica, fizioterapeute, liječnika, psihologa… Kad smo mi u vrhu Saveza shvatili da su nam ti ljudi nužni, ako želimo dugoročno biti konkurentni, krenuli su i vrhunski rezultati - naglašava Bukić sustavnost i kontinuitet hrvatskog vaterpola.
Ivica Tucak samo je spremno uskočio u vlak što ga je sigurnom rukom pokrenuo i do Londona vozio Ratko Rudić. A Tucak je bio samo logičan kontinuitet odavno utvrđene politike Saveza. Više je nego uspješno zamijenio jednog od najboljih svjetskih trenera uopće. Ne samo u vaterpolu.
- Ivica i ja postali smo veliki prijatelji. No, ja ga promatram isključivo kao sjajnog stratega. Jednog od najboljih na svijetu. Čujem da ljudi govore kako u životu nisu gledali bolju utakmicu od one polufinalne sa Srbijom. Znate, mi smo mogli izgubiti taj dvoboj, ali ja bih opet imao isti dojam. Ivica Tucak je uspostavio sjajan odnos među igračima, na čelu s kapetanom Sandrom Suknom, i u stručnom stožeru. Nije mu bilo nimalo lako uskočiti u stolicu Ratka Rudića. No, on je ispekao zanat u Šibeniku, Herceg Novom, kao izbornik zlatne juniorske reprezentacije. Uostalom, bio je i Rudićev pomoćnik. I on odrasta kao izbornik. Voditi reprezentaciju na velikim natjecanjima je, ipak, drugačije od kormilarenja klubom. Tucak radi fenomenalan posao. To ja ponavljam već nekoliko godina. Zlato u Mađarskoj nije se dogodilo slučajno – ne štedi komplimente na račun aktualnog izbornika Perica Bukić.
Sport je okrutan
Naš sugovornik, međutim, ne krije da su Ivica Tucak i naši reprezentativci u Mađarskoj podigli letvicu vrlo visoko. Najviše. Da nije fraza kako je to uspjeh, koji grije dušu, ali i obvezuje. Svih, pa i njega kao prvog operativca Saveza.
- Meni je letvica podignuta visoko od osamnaeste godine! Prema mojem kalkulatoru, ovo je deseto svjetsko zlato, uz pet europskih, koje sam osvojio kao igrač ili funkcionar. Lijepo je biti najbolji na svijetu, no ja sam Tucku u drugoj rečenici nakon mađarskog finala i slavlja rekao kako već sad treba razmišljati o Europskom prvenstvu. Ovaj će se uspjeh brzo zaboraviti ako ne budemo jednako dobri na idućem natjecanju. Sportu je u tom smislu kao ogledalo života, silno okrutan. Ne smijemo biti opijeni uspjehom. Zato smo Ivica i ja ovih dana boravili u Beogradu na završnici juniorskog Svjetskog prvenstva. Već se pomalo pripremamo za sljedeću sezonu, FINA Svjetski kup, Mediteranske igre i već spomenuto Europsko prvenstvo u Barceloni – najavljuje Bukić.
Bukićeva razmišljanja o budućnosti hrvatskog vaterpola, također, govore o vjeri u mlade. Još male „barakude“, kako novinari u žargonu nazivaju naše vaterpolske reprezentativce.
- Nemojte zaboraviti da smo mi prvaci svijeta i u kategoriji 18-godišnjaka. U aktualnoj U-20 selekciji ima najmanje 7-8 igrača koji će se s razlogom boriti za kapicu najbolje vrste. S vrućom željom da to ostvare već na Olimpijskim igrama u Tokiju. Neven Kovačević polako selektira sto pedeset dječaka na kampovima hrvatskog vaterpola. A tamo nisu samo dječaci iz dubrovačkog Juga, zagrebačke Mladosti i splitskog Jadrana. Pojavljuju se i talenti iz Osijeka, Konavala, s otoka Krka… Širi se hrvatska vaterpolska baza – pun je vjere u budućnost hrvatskog vaterpola Perica Bukić.
Kao da zagrebački Šibenčanin i hrvatski vaterpolski „premijer“ uporno slijedi staru, dobru izreku hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića „kako dobar pastir što kaže inom, to svojim potvrđuje činom“. Kao provjereno dobar pastir Perica Bukić je pronašao slatke vaterpolske ovčice i među svojom djecom. Njegov sin Luka nije iz „svojih razloga“ bio u Budimpešti, ali se okitio olimpijskim srebrom u Rio de Janeiru. No, to nije i jedini vaterpolski reprezentativac u domu Bukićevih. Mjesto u ženskoj U-20 reprezentaciji Hrvatske osigurala je i njegova kćerka Petra.
- Zaista mi je vruća želja da se naše cure približe zlatnim momcima. Zato mi je drago da se naša ženska U-20 reprezentacija trenutačno priprema za Svjetsko prvenstvo. To je prvi put da se jedna ženska reprezentacija plasirala na tako veliku smotru. Nikad nisam bio trener, ali sa željom da pomognem svim hrvatskim reprezentativkama nerijetko uskačem u bazenu kao demonstrator. I sretan sam kad dečki i cure „gutaju“ moje savjete, oponašaju moje vaterpolske poteze. Prešao sam, doduše, pedesetu, ali pravog mota još uvijek imam – završio je Bukić, nekad najbolji svjetski vaterpolist.
Mogu oprostiti, ali ne i zaboraviti neugodna podmetanja i prozivke dijela vaterpolskog svijeta. Ne ide mi u glavu da je među njima bilo i onih koji su do jučer dijelili s nama dobro i zlo