NISU GA PREPOZNALI U 950. godišnjici grada propuštena sjajna ponuda originalnog umjetnika Zvonimira Vile: Žao mi je što radim za Slovake ono što Šibenčani nisu htjeli

NISU GA PREPOZNALI

Nikad toliko medijima i javnosti nisu bila tako puna usta šibenskog kulturnog uspona - što ponajviše svjedoči o odličnoj promidžbi i samoreklami koju nitko ne provjerava, a manje o stvarnom stanju stvari na tom planu. Šibenski kulturni trenutak najsličniji je ementaleru, fizička obnova baštine je svakako onaj puni dio, a u jednoj od njegovih rupa smještena je, evo, i ova priča o akademskom slikaru i grafičaru osebujna izraza i osobnosti - Zvonimiru Vili. To, međutim, u Šibeniku nisu prepoznali, ali zato jesu u Slovačkoj pa danas on radi za tamošnji grad Humenné ono što je trebao ovdje!

Vila je rođeni Zagrepčanin premda korijene vuče od oca Joze iz Potkonja kod Knina i majke Marije iz Rupa kod Šibenika. Zagrebačku Akademiju završio je 1990. godine u klasi profesora Frane Para. Poslije studija i studentskih nagrada neko je vrijeme predavao grafičke tehnike na Akademiji likovnih umjetnosti opet kod svoga profesora Para, bio je i dragovoljac Domovinskog rata, a onda ga je ta zavičajna nit nakon Oluje odvela - gdje će! - u Knin.

Zanesen idejom obnove toga grada, najposlije njegova kulturnog života, počeo je predavati likovni u osnovnoj školi, radio za tamošnji franjevački samostan i prvi kulturni događaj u oslobođenom gradu bila je upravo izložba Zvonimira Vile, njegovih grafika na temu starohrvatske povijesti, koju su otvorili tadašnji ministar kulture Zlatko Vitez i Vlado Gotovac. Kninski život Zvonimira Vile u miru trajao je tri godine, pa se privremeno vratio u Zagreb živeći kao slobodni umjetnik.

 



Od prije nekoliko godina, Zvonimir Vila je stanovnik Šibenika, sa stalnom adresom u jednoj od uličica stare gradske jezgre. Kad ga čovjek vidi, kad vidi što i kako radi, kad osjeti njegov zanos likovnim izrazom kojim se bavi - i nema druge logike nego da obitava u povijesnoj jezgri Šibenika, kojega je stoljećima prije, grafikama, bakrorezima, bakropisima, oslikavao jedan Martin Kolunić Rota, pa Horacije Fortezza, Natal Bonifacije...

- Ova grafička ručna preša za duboki tisak koju ja imam od 1990. godine praktički se i nije bitno mijenjala od njihovih vremena. Radim matrice na metalnoj ploči, a onda na preši bakropise, grafike u tehnici toga davnog doba, one koje su i kakve su postojale i radile se u srednjovjekovnom Šibeniku. Sve se radilo na ovakvu stroju: dokumenti, karte, grafike, pravni papiri, molitvenici, katekizmi. Znate, slike mogu biti velike, ukrašavati palače i salone, a grafika, grafika je uvijek nekako mala i naizgled skromna, ali rekao bi moj profesor Frano Paro, u maloj boci otrov stoji! Nije grafika nastala zbog umjetnosti nego radi opismenjavanja, da ne pričam sad o Gutenbergu - i on je radio na stroju poput ovoga. Ali danas je svakako umjetnost.

Kad je već došao u Šibenik Zvonimir Vila našao je privremeni radni dom na vrhunskom mjestu, u podzemnom dijelu obnovljene tvrđave sv. Mihovila. Tamo je postavio svoju umjetničku radionicu koja i nije maloga piza: sama preša teži oko 600 kila! Bila je to u vizualnom i funkcionalnom smislu prava pravcata dodana vrijednost izgledu i sadržajima tvrđave svetog Mihovila. Iz Viline grafičke preše, pred posjetiteljima tvrđave i Šibenika, izlazile su najvrjednije moguće uspomene: originalne grafike, rad akademskog umjetnika.

Nažalost, trajalo je to samo jedno ljeto. Vila je, kaže, morao iseliti jer mu je rečeno da prostor ide za druge namjene.
Pod konac prošlog ljeta radionica Zvonimira Vile obrela se ispod vedrog neba, iznad Galerije sv. Krševana, ispod terase restorana Tinel, na ulazu na Goricu, u Ulici don Krste Stošića. To zovu šibenskim Montmartreom jer je tamo nekoliko galerija, ateljea, zbirka Benediktinki u obližnjoj sv. Luci... I sve je bilo divno dok nisu počele kiše.

- Onda sam više od pola tone tešku, i skoro 9000 eura vrijednu prešu privremeno odvezao u Šparadiće, nisam imao gdje s njom. Naravno, prestao sam raditi. Bila je to prava šteta jer ovako nešto ne postoji u Županiji, bojim se ni šire. Vidio sam na Bledu, pa u Beču, i drugdje u povijesnim sredinama, grafičari rade upravo ovo, oni su tamo dio kulturne ponude. Meni se činilo da je taj moj posao ogromna promidžba povijesnog Šibenika, vidio sam kako ljudi reagiraju na to što radim, ali prostora za mene u Šibeniku, izgleda, nema. Imam silne preporuke - Ministarstva kulture, Matice hrvatske, Kulturnog vijeća Šibenika, šibenske biskupije, udruge dragovoljaca Domovinskog rata, ali ništa. Gradonačelnik Željko Burić najsvesrdnije me primio i obećao da ću dobiti neki gradski prostor za atelje, ali ni od toga ništa.

 



Onda se odnekud u priči stvorio Ante Šare, iz bogate trgovačke porodice Šare kojoj je, kako se i danas spominju Šibenčani, pripadalo pola grada. Ante Šare uložio je golemi trud za vraćanje obiteljskih nekretnina, a u jednoj od kuća, u Ulici kralja Zvonimira, Šibenčani jedan od napuštenih trgovinskih prostora i danas zovu "Sljeme“, po mesnici koja je tu poslovala.
E, u prostoru mesnice "Sljeme“, dobrotom Ante Šare, među keramičkim pločicama, uz vrata kroz koja se čuje tutanj prometa glavne gradske ulice, Vila je savio svoje novo radno gnijezdo.

- Gospodina Šaru nisam nikad vidio, samo sam ga čuo telefonom. Beskrajno sam mu zahvalan, jedino što ovo nije pravi milje za jednu grafičarsku radionicu, a i ne mogu tu ostati dovijeka. To što ja radim iznimno je zanimljivo gostima grada, turistima, moj atelje trebao bi biti negdje u starom gradu - kad već ne može na svetom Mihovilu. Pa nije ovdje stvar nekog Zvonimira Vile niti je ovo samo priča o meni i mom problemu, ovo što ja radim itekako prezentira Šibenik, itekako se uklapa u priču o povijesnoj jezgri, o povijesnim ličnostima, kulturnim tradicijama, moj rad i ova tehnika koju posjedujem i dajem na dlanu gradskoj upravi savršeno se uklapa u priču koju pričamo o tom starom gradu - govori Zvonimir Vila.

Priča o "tom starom gradu“ bila je naročito aktualna tijekom cijele prošle godine kad se obilježavalo 950 godina prvog spomena Šibenika:
- Ponudio sam da ću napraviti cijelu seriju radova, mapa, različitih materijala vezanih uz obljetnicu, činilo mi se da su bakropisi, bakrorezi, grafike, idealni za tu priliku. Ponudio sam, pogledali su, čak i odabrali, i - ništa. Nisu se više niti javili.
Međutim, slučaj je htio da se u Šibeniku te, lanjske godine, zatekla gradonačelnica slovačkog grada Humenné, Jana Vaĺová.

Oduševila se Vilinim malim "pogonom“ na svetom Mihovilu i najavila mogućnost da iduće (dakle ove, 2017. godine) kad Humenné obilježava 700 godina, šibenski grafičar za taj grad napravi upravo ono što je on nudio Šibeniku o 950 godina prvog spomena.
- Prolazili su mjeseci i mislio sam da je sve to palo u zaborav. A onda je prije Božića lanjske, 2016. godine stigao poziv iz Slovačke...
Zvonimir Vila otputovao je u Humenné, tamo su ga sjajno primili, napravili intervju u središnjem dnevniku nacionalne televizije, i - potpisali ugovor o poslu na kojem sada predano radi.

 



- Dobio sam napraviti apsolutno sve: poštanske marke, grafičke mape, bakroreze, novi prigodni grb grada s upisanom visokom obljetnicom, logo, zastavu, memorandume... apsolutno sve. I tako, ono što sam molio od moga grada dobio sam od – slovačkog. Pa, nisam ja od Šibenika tražio prostor za kafić ili restoran, nego za atelje. Osvjedočen da ovo što radim itekako ima smisla upravo u povijesnom gradu poput Šibenika. Slovaci su to shvatili, Šibenčani nisu. Već dvije godine to nosim u sebi, susreću me ljudi i pitaju jesam li riješio problem - a ja nemam što reći. Sad sam, neizmjerno zahvalan Anti Šari i Slovacima, odlučio progovoriti - kaže Vila odlučan dati sve od sebe u novom angažmanu.

Na vrata "Sljemena“ objesio je natpis: "Zvonimir Vila akademski slikar i grafičar" - i dodao grb slovačke Humenné.
Je l' mu zima u "ateljeu“ - mesnici?
Naravno da je. Na grafičkoj presi Vila je upisao godinu rođenja Martina Kolunića Rote, znamenitog šibenskog prethodnika: 1540. Njemu je posvetio i Hommage na tvrđavi sv. Mihovila.
Od Rote do danas preša se nije bitno promijenila. Promijenili su se samo ljudi u Šibeniku - oni koji o ovome odlučuju i koji ne shvaćaju da je sa Zvonimirom Vilom Šibenik na dobitku.


Dar za ured gradonačelnice
Zvonimir Vila priredio je i osobit dar za gradonačelnicu Janu Vaĺovu: na staru, modro obojanu dasku s boka neke gajete koju je pronašao na otpadu u Mandalini, postavio je jednu, također staru, motiku.
Sad ta ribarsko-težačka "instalacija" krasi jedan daleki, kontinentalni ured u dalekoj Slovačkoj...


Preporuke
Iz nekih dosadašnjih Vilinih preporuka koje u Šibeniku ne pizaju puno...
Vasilije Jordan:... Zvonimir Vila jedan je od rijetkih majstora gotovo svih grafičkih tehnika i kao takav može veoma korisno i potrebno educirati mlade studente grafičkog odjela Akademije likovnih umjetnosti... radi se u jedinstvenom i originalnom umjetniku mlade generacije prepoznatljivom po svom bujnom fantazmagoričnom izričaju...
Berislav Šipuš:.. ovaj svestrani likovni umjetnik, koji se osim grafikom bavi i slikarstvom te kiparstvom... u svom umjetničkom djelovanju povodi se za obilježavanjem povijesnog, vjerskog, ali i nadnaravnog, služeći se simbolima koji dotiču umjetnikove osjećaje i dojmove... humanost i tradicija su ono što je prisutno u njegovu stvaralačkom opusu...
Don Stipe Perkov: Zvonimir Vila traži mjesto u jednoj od kulturnih ustanova u Šibeniku gdje bi mogao pridonijeti svojim umjetničkim radom... preporučam da mu se nađe prostor u kojem će moći stvarati i svojim umjetničkim radom, svojim grafikama, obogatiti kulturnu i turističku ponudu.


'Dobio sam napraviti apsolutno sve: poštanske marke, grafičke mape, bakroreze, novi prigodni grb grada s upisanom visokom obljetnicom, logo, zastavu, memorandume... apsolutno sve. I tako, ono što sam molio od moga grada dobio sam od – slovačkog!'

Naslovnica Ostalo

Najčitanije