Bez pompe i promocije, tiho i neočekivano, na policama šibenske knjižare Matica, rezerviranim isključivo za autore iz Šibenika i županije, friško se pojavila nova knjiga intrigantnog naslova "Kad gosti dođu".
Riječ je o zbirci priča koje je napisala Haira Lacmanović-Heydenreuter, no njezino ime ljubiteljima dobrog štiva baš u Hrvatskoj neće puno toga reći. Jer, "Kad gosti dođu" prozni je prvijenac Šibenčanke koja živi na relacijama München, gradić Penzberg u Gornjoj Bavarskoj i Šibenik te kao samostalna znanstvena suradnica radi na različitim povijesnim izložbama i nakladničkim projektima u glavnom gradu Bavarske.
Magisterij i doktorat
Nakon završene gimnazije u rodnom Šibeniku, studij je počela u Zadru, a završila na prestižnom münchenskom Sveučilištu Ludwig Maximilian. Studirala je povijest umjetnosti, germanistiku, slavistiku i povijest jugoistočne Europe koju je i diplomirala. Magistrirala je temom "Pad Dubrovačke Republike", a doktorsku disertaciju posvetila je još jednoj hrvatskoj povijesnoj temi - "Dalmacija u Beču: Dalmatinski zastupnici u Beču od 1867. do 1918." u kojoj je, ustvrdila kako su tadašnji hrvatski zastupnici neredovito i rijetko odlazili na sjednice ondašnjeg Carskog vijeća, uglavnom su šutjeli te politiku koristili za osobni probitak! Baš kao i današnji u Saboru, nemoguće je ne primijetiti!
Surađivala je i s Institutom za njemačko-ukrajinske odnose u Münchenu zbog čega joj je dodijeljen i počasni doktorat Sveučilišta u Kirovogradu. Bavila se i heraldikom i genealogijom njemačkog i hrvatskog plemstva. Možda se i u tomu zametnula klica pisanja, a možda je u svemu prste imao i književnik Ivo Brešan, koji je autorici bio profesor u gimnaziji i s kojim se rado čula ili susretala uvijek kada bi došla u Šibenik.
Počela s 'Tetom Tonom'
- Oduvijek sam voljela kratke, lijepe i sadržajne priče, koje ne oduzimaju previše vremena za stvarni život. Prvu priču koju sam napisala bila je "Teta Tona", a zatim je uslijedio "Grof Dodo", itd… Na samom početku sam pisala samo za sebe. Padao je gusti snijeg i sjedeći za radnim stolom pokraj prozora uživala sam u atmosferi svog prekrasnog vrta i u zadovoljstvu što ne moram izlaziti iz kuće - prisjetila se svojih ispisanih redaka i napisanih priča, kasnije uobličenih u zbirku od ukupno 25 priče. Svaka priča, kako to sugerira i naziv knjige, bavi se fenomenom gosta, društvene prakse ugošćavanja i odlaska u goste.
- Oduvijek sam voljela rituale vezane za goste. I sama sudjelujem u gostovanju. Kad idemo u goste uvijek nosimo neki poklon sa sobom, obično neko piće, slastice i slično. Zašto ne bih napisala knjigu s pričama o gostima - pitala se Lacmanović-Heydenreuter.
Udana za bavarskog intelektualca, s dugogodišnjom praksom odlaska u goste i ugošćavanja odabranih gostiju iz društvenih, političkih i umjetničkih krugova Münchena, autorica nije bježala od autobiografskih činjenica.
- Igrala sam se s likovima ljudi koje poznajem, nekim stvarnim događajima koji su uglavnom zbog napetosti u priči imali fiktivan završetak. Priče sam ponekad čitala prijateljima koji vole literaturu. Njihovo oduševljenje mi je godilo. Naprosto su me poticali da ih objavim. Nekoliko priča, kao i neke dosad neobjavljene bajke i pripovijetke, poslala sam i svom dragom profesoru Brešanu i s nestrpljenjem čekala njegov odgovor. Nazvala sam ga na telefon i prvo što mi je rekao bilo je " Hairice, tako me je uvijek zvao, ti imaš smisla za satiru!"
Ohrabrila me Oraić-Tolić
Kada je sakupila dovoljan broj priča javila se profesorici dr. sc. Dubravki Oraić-Tolić. Upoznala ju je kao gostujuću profesoricu na slavistici u Münchenu i bilo joj je važno čuti njezino mišljenje. Oraić-Tolić književna je teoretičarka, pjesnikinja i prevoditeljica, redovita profesorica teorije književnosti na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njezine pozitivne kritike ohrabrile su je i potaknule da ozbiljno počne razmišljati o objavljivanju zbirke.
- Nisam mogla vjerovati, ali i njoj su se moje priče jako svidjele. Prva mi je predložila da o njima napiše recenziju koja je objavljena u Hrvatskoj reviji. Put ka knjizi bio je sve bliži.
Priče Haire Lacmanović-Heydenreuter dijele su u dva tematska kruga: prvi čine one o gostima iz njemačke, uglavnom, münchenske i bavarske aristokratske, bankarske i intelektualne elite, a druge su priče iz prošlosti i sadašnjosti Dalmacije. Među potonjim je i "Venecijanski gost", s podnaslovom "Povijesni gost grada Šibenika", a govori o mletačkom generalu barunu Christophu von Degenfeldu, zahvaljujući kojem Šibenik nikada nije pao pod vlast Osmanlija te "Šibenski gost" o šibenskom pjesniku, aristokratu i revolucionaru.
Neuprizorena drama
"Venecijanski gost" doživio je i svoju dramsku inačicu koju je pod nazivom "Krvavi mjesec - šibenska drama" Lacmanović-Heydenreuter objavila uoči otvaranja, europskim novcem obnovljene, tvrđave Barone na Šubićevcu, nazvane u čast mletačkog vojskovođe, i za koju se autorica nadala da bi mogla biti izvedena na svečanosti otvorenja revitalizirane tvrđave. Na nadi je sve i ostalo, drama nije scenski uprizorena, ali je zbirka "Kad gosti dolaze" zato ugledala svjetlo dana.
- Naslov knjige zvučao mi je originalno, a fascinantan je i kao simbol očekivanja, dolaženja i prolaznosti. Biti gost je metafora. Slikovito znači - svi smo mi samo gosti na ovoj Zemlji - reći će ova Šibenčanka na životnom gostovanju u Münchenu koja sada, kako sugerira Oraić-Tolić, može biti dobrodošla gošća i kod hrvatske publike koja voli kratke, lagano ispričane i vlastitim iskustvom natopljene priče!
