Muzej grada Šibenika, u suradnji sa Sveučilištem u Zadru, upravo je ostvario reprezentativnu arheološku izložbu čije autorstvo potpisuju Irena Radić Rossi i Tomislav Fabijanić, dočim je grafički dizajn vrlo domišljato i zanimljivo riješio Ante Filipović Grčić. Naziv izložbe je "Kurnatski vremeplov", posvećena je ponajviše arheološkim, relativno novim, istraživanjima utvrde Tureta i lokaliteta Tarac, premda obuhvaća i sve ostale relevantne i do sada uopće poznate podatke vezane uz kornatske starine. Postavljena je u tlocrtnoj situaciji kornatske utvrde.
Ograničene spoznaje
Tekst kataloga koji prati izložbu, iz pera dvoje spomenutih autora, utoliko je do sada najiscrpnije i najinformativnije štivo o kornatskoj arheologiji, gdje se napokon na jednom mjestu dade naći sve što se o njoj u ovom trenutku zna.
- U Kornatima je, pišu autori, mnoštvo arheoloških nalazišta i pojedinačnih nalaza, ali su spoznaje o životu u arhipelagu vrlo ograničene. Takva situacija uzrokovana je prije svega izostankom sustavnih istraživanja, zbog čega se većina promišljanja zaustavlja na razini nedovoljno argumentiranih pretpostavki"- pišu autori.
Radovi o pojedinim lokalitetima su rijetki, sve se većinom svodi na usputne bilješke, ponekad znanstvene, često popularne, pisane za turističke vodiče. Kao najstariji opsežniji rad u kojem se našla i utvrda Tureta nad Tarac poljem autori izložbe navode objavu Ćirila Metoda Ivekovića iz 1928. godine. Poslije su zapaženije tekstove o kornatskoj arheologiji donosili Amos Rube Filipi, u novije vrijeme to je Sven Kulušić, a prvo arheološko istraživanje proveli su sredinom prošlog stoljeća na rimskoj vili u Maloj Proversi Mate Suić te Ivo Petricioli s tadašnjeg Arheološkog muzeja u Zadru.
Šibenski muzealci, danas legendarni arheološki dvojac, Zlatko Gunjača i Zdenko Brusić provodili su rekognosciranja u kornatskom podmorju koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sva ostala rekognosciranja novijeg su vremena, a ono najopsežnije provodi se upravo u uvali Potarac, odnosno na lokalitetu Tarac, na prostoru današnje crkvice Gospe od Tarca. Započeo ih je šibenski konzervator Marko Menđušić, povod je bila obnova današnje crkvice u tom slikovitom kornatskom kutku. Istraživanja traju i danas.
Vapaj za istraživanjem
- Činilo se da je već sve nađeno, no dogovorili smo se sa šibenskim Konzervatorskim odjelom da ipak nastavimo s istraživanjima i - danas smo i dalje tamo, kaže voditeljica istraživanja Irena Radić Rossi. Materijal je, kaže ona, naoko neugledan i naizgled nevažan, ali svake se godine otkrije nešto novo iz čega je jasno da je riječ o kulturnom dobru koje vapi za istraživanjem.
- Tako su Kornati, i radi ovih istraživanja, postali najbolje mjesto susreta Šibenika i Zadra i dokaz su kako dva grada mogu kvalitetno surađivati na planu kulturne baštine. Kornati su, po onome što istraživač tamo može doživjeti, čudesno mjesto susreta čovjeka i prirode, čovjeka koji je na različite načine vrednovao taj prostor i ostvarivao sebe u njemu. Kornatska istraživanja nisu dovršena i sigurno će biti još njihovih rezultata i dostignuća, i još izložbi - rekla je Irena Radić Rossi.
Da će ih biti, na otvorenju izložbe potvrdio je i ravnatelj Nacionalnog parka Krka Josip Zanze obećavši da će Javna ustanova financijski pratiti buduća istraživanja jer, to što je na ovoj izložbi i ono što je na terenu nije vlasništvo samo Parka, ovo je svevremeno i opće dobro i valja mu dati svekoliko potporu, rekao je Zanze.
Kontrola puteva
Kako u nadahnutu uvodnom tekstu piše dr. Vladimir Skračić, sigurno najveći poznavatelj kornatske povijesti i današnjice, crkvica je vjerovatno podignuta u kasnom srednjem vijeku u okrilju većeg ranoškršćanskog objekta.
- Utvrda Tarac podignuta je na istoimenom brdu i po mišljenju glavnine stručnjaka jedna je iz niza Justinijanovih (6. st.) utvrda za kontrolu plovnog puta istočnom obalom Jadrana. Ona i dalje dominira kornatskim Konalom i poljima u zaleđu: Tarcem, Žejkovcima i Čukinim. Svi su suglasni da crkva u podnožju i utvrda na vrhu plove zajedno od početka. A u kakvoj su vezi? Možda smo upravo ovom izložbom na tragu odgovorima koje već dugo iščekujemo" - piše dr. Skračić.
Turisti umjesto težaka
Crkvu Porođenja Marijina na otoku Piškeri podigli su u 16. stoljeću ribari, Gospe o Tarca bila je, pak, pastirsko i težačko mjesto hodočašća.
- Nekada se pohodilo Gospu o Tarca na sam blagdan (tada 2. srpnja). Dolazilo se pješke i na vesla. Danas je pohod određen za prvu nedjelju srpnja. Kako sigurnost i blagostanje rastu, radoznalih je sve više, a skrušenih i poniznih sve manje. Crkva više ne može primiti sve hodočasnike. Blagoslov polja postao je kraći, blagoslov mora važniji. Najprije su bili samo težaci i pastiri, zatim je ribara bilo više, a težaka manje. Na koncu su došli susjedi i turisti, a ribari i težaci potpuno nestali, piše dr. Skračić.