ZEČEVI SU PREDAHNULI U popravak i očuvanje pučke graditeljske baštine na Srimi uključili su se i brojni volonteri, a isticala se grupa u zelenim odorama; Na Domaćinovoj bunji lovci do zuba naoružani - sićima

ZEČEVI SU PREDAHNULI

Ljubavlju su zemlju krčili - napisano je na komadu pleksiglasa koji na fotografiji drže Meri Krnić, voditeljica LAG-a "More 249" sa sjedištem u Vodicama i njezina suradnica Maja Barešić.
Tri-četiri sata kasnije, pri kraju popravka Domaćinove bunje na Srimi taj su komad prozirne plastike, kao vitraj u kakvoj kamenoj crkvici, na vrh najvišeg "ćemera" u Dalmaciji postavili da služi kao svjetlarnik Roberta Škugor i Šime Gracin, mlada šibenska arhitektica i građevinski inženjer, već neko vrijeme tiha potpora dr. sc. Jadranu Kali, kustosu-etnologu Muzeja grada Šibenika koji je prvi u Hrvatskoj započeo s ozbiljnom znanstvenom sistematizacijom ovog drevnoga graditeljskog umijeća.

U suradnji sa spomenutim LAG-om i uz pomoć brojnih drugih, znanih i neznanih volontera te školaraca koji su sudjelovali u suhozidarskim radionicama, zakotrljala se prava gruda snijega i nabujala je svijest o potrebi očuvanja ovog dijela pučke graditeljske baštine. Reprezentativni primjerci s epitetom "naj", kao nigdje u zemlji domaćima i svijetu otkrivaju se kao zaštićeno kulturno dobro upravo na šibenskom području, gdje su Kalinom inicijativom pod kišobranom konzervatorske zaštite prve u Hrvatskoj upisane suhozidne građevine na žirjanskome Samogradu, Rašina bunja u Vodicama, Šuplja gomila u Bilicama i Čačina gomila na Srimi.


'Sveto trojstvo'


Dok su se Roberta i Šime kao tiha potpora suhozidarstva bavili minucioznijim poslom na budućoj prirodnoj rasvjeti Domaćinove bunje u vlasništvu jedne obitelji s Prvića, dotle je na preslagivanju urušenih kruna i vrha junački i glasno zapela grupa šibenskih lovaca, inače prijatelja i izvan lova. Među njima je i Kaštelanin Ivica Lovrić, nekadašnji predsjednik Lovačkog saveza Splitsko-dalmatinske županije, a toj šestorici pridružio se Šime Panjkota, legendarni pirotehničar iz Domovinskog rata i nekadašnji lovac. Bio je tu i Željko Krnčević, ravnatelj Muzeja Grada Šibenika, s neizbježnim fotoaparatom u rukama zbog dokumentiranja ove akcije. Naoko jedina veza s lovom i lovcima bila je prekrasna špringer španijelka Rita, no, ona je nelovna kućna ljubimica Roberte Škugor.

Tako su se lovci ovaj put na zbornom mjestu, umjesto s puškama i psima pojavili oboružani sićima, pilama, martelinama, nožicama, radničkim rukavicama... Barem za ovu ekipu u zelenim odorama, to nije nikakvo čudo, jer kako govori Goran Plenča, oni se strogo pridržavaju lovačkog "svetog trojstva" prema sljedećem redoslijedu: uzgoj, zaštita i tek nakon toga lov i odstrjel. Doduše, popravak Domaćinove bunje nema veze ni sa čim iz spomenutog niza, osim s njihovom željom da pomognu naporima muzeja i kustosa Kale u očuvanju težačkoga graditeljskog naslijeđa usred prirode gdje često zalaze kao lovci.

- Zahvalni smo dr. Kali što nam je omogućio da naučimo nešto više o bunjama i suhozidima, koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo, a zapravo su pravi spomenici danas jedva zamislivoga truda i nekadašnjeg načina života na ovom našem kršu - govori Plenča, zajedno s Draženom Bumbakom, Šimom Panjkotom i Jadranom Kalom "prvi dodavač" krupnog kamenja ostalima raspoređenima iznad njih na različitim visinama krune spiralno izvedene od podnožja do vrha Domaćinove bunje.
- Poput brojnih drugih, i ova je bunja, pored skloništa, nastambe, imala funkciju promatračnice, dominantne točke u okolišu za nadzor stada ovaca i nasada - upućuje dr. Kale.


Potpora iz EU-a


- Popeti se sada na njezin vrh znači pogledom obuhvatiti pravu, jedva prohodnu prašumu borove šume, no u vrijeme nastanka ovoga suhozidnog kompleksa, krš je bujao pravim blagom: vinovom lozom najviše, potom maslinama i pokojom drugom voćkom. Graditeljska vještina jest drevna, barem devet tisuća godina prije nego što su definirani fizikalni zakoni koji tu strukturu stabilno drže na okupu, no kultura krša u kojoj je nastalo više od 90 posto današnjih suhozida, gromila i bunja, novijeg je podrijetla i datira samo unatrag stoljeće i pol. Bujala je krčenjem krša samo 50-60 godina, od sredine do kraja 19. stoljeća i koju godinu poslije - nastavlja dr. Jadran Kale - kada je su filoksera i lug poharali francuske i talijanske vinograde, te je postalo unosno saditi lozu.

Ako su stari koji su nam posvuda ostavili spomenike ovoga graditeljstva prebacujući zbog ekonomske konjukture golim rukama stotine tona kamena "ljubavlju zemlju krčili", danas nam treba još više ljubavi da to sačuvamo. Odnedavno i s novčanom potporom fondova EU-a: 74 euro centa za dužni metar suhozida, a najmanje za 30 metara - otkriva Meri Krnić.

O zidanju usuho puno zna Draško Čobanov, nekadašnji predsjednik LD "Šibenik" pod čijim vodstvom su šibenski lovci u radnim akcijama iz lovišta iznosili tone svakovrsnog otpada. Primoštenac je podrijetlom i uz strica je naučio krčiti zemlju za nasade babića, graditi vlačice, zidove... Dočim se odmakao od bunje, da se okrijepi suhom smokvom i kapljom travarice što ih je u rancu donio Božo Pulić - jer za težačkoga rada nije poželjno obilatije jesti da se ne zalegne pod smokvu – uočio je Draško pogrešku u zidanju na jednom dijelu krune teško vidljivu izbliza.


Stine i zečevi


I onda se rušilo i nanovo zidalo, letjeli su prazni sići zrakom i nešto sporije dodavali se puni krupnije škalje, kao na "Jadranskim susretima". Tako da je Šime Panjkota u jednom trenutku poluozbiljno konstatirao da je sve to pošteno i pravedno, jer lovci toliko kamenja tijekom lova pobacaju u grmlje ne bi li istjerali divljač, pa neka ga sada uredno slože!
- Od početka do kraja jednog lova pobacao sam u grmlje brat-bratu pet "tamića" stina, nadovezao se Dražen Bumbak na Panjkotinu opasku. Jedan jedini zec toga dana sunuo je iz smrike tek skoro u sumrak, a ovaj mi kaže: "Eto, od jutra ti govorin da je tu!" Posli nekoliko tona bačenih stina od zore? Zašto odma' nismo došli "tu"? - pitanja su koja se ne uče ni u jednom lovačkom priručniku.

Nakon gotovo četiri sata rada i popravljena tri nivoa krune, lovci ne bi bili lovci kada na odlasku ne bi primijetili da bi njihovim marom uljuđena Domaćinova bunja bila sasvim dobra čeka za divlje prasce. Međutim, ako se čovjeku i lovcu lako popeti do vrha uredno sazidanom krunom, znači li to da ni prascu ne bi bio problem posjetiti čekača? O tome se pitanju raspravljalo kasnije, za stolom gdje je na lešo poslužen zubatac od 6,5 kila, poklon prijatelja Đoke Maleševića, najboljeg ribolovca među šibenskim odvjetnicima.

- Đoko nas stalno prati i daruje dobrom ribom, a toliko je dobar da će i kamenom bačenim na sebe uzvratiti zubacem! Zaleđenim, ali zubatac je ipak zubatac - objasnio je u dvije riječi Dražen Bumbak vezu ove lovačke družine sa svojim vjenčanim kumom i prijateljem iz djetinjstva.


Sačmom u hobotnicu
Sredinom 80-ih godina mještani dijela Brodarice uz Morinjski zaljev jedva su dočekali lovačku hajku na divlje svinje koje su im pustošile nasade, podsjetili smo se za večerom nesvakidašnjeg trofeja Željka Šišare-Šiše, jednog od šestorice okupljenih na popravljanju bunje.
Nije "lovačka" priča, i ovako je bilo: pogon tek krenuo, a netko je na žalu plitkih Morinja ugledao veliku hobotnicu upravo ispuzalu na suho, bog zna zašto u po bijela dana.
- Moja! - uzviknuo je Šiše, opalio u beštiju tir iz sačmarice i potom je uprtio preko leđa s prstima u muji. Kraci su joj visjeli njemu do koljena i tako je, nakon sat vremena neuspjele hajke s hobotnicom ušetao među okupljne ljude koji su s nestrpljenjem čekali da se lovci pojave makar s jednim prascem-zatornikom njihovih truda. Na prizor Šiše kako tegli hobotnicu 6-7 kila žene su se bez riječi krstile, da bi nakon prvotne zaprepaštenosti, svi zajedno s lovcima prasnuli u neobuzdan smijeh. Jest da je Šiše poznat kao lovac kojemu "ide od ruke" – ali do te mjere?


Naslovnica Baština
HtmlNoArticles