Često smo ovdje spominjali Krku, spominjali smo Čikolu, more… Ima tako nekih stvari što nepovratno obilježe čovjeku život. Nekad je to nekakav trenutak, neka rijeka, neka draga osoba.
Davno smo, još kao dječica, naučili Cesarićev "Slap". Ona mala kapljica poput ostalih milijuna zlaćanih zrnaca vode što se odbljeskom sunčevih zraka pretvaraju u zlato, uvijek je bila kapljica u Roškom slapu, kapljica Krke... Šum kaskada, padanje vode niz sedrene barijere i naglo smirenje u jezeru, sve je to bila Krka. Ona je i onda i sada, uvijek, puna života.
U Krki su čak i stijene žive, i one kao sedra rastu. Govore nam kako je život jači od svega.
Davno su pjesnici, govoreći o rijekama, rekli da je njihov život metafora ljudskog života. Negdje ta rijeka izvire, negdje se rađa, kao što se Krka pod Dinarom rađa. Onda ide, čista poput dječje duše kad stasa u život, i bori se s kanjonima, naglim padovima, da bi se onda, u širini brojnih jezera, naglo umirila kao da traži predah, poput čovjeka kog su stisle nevolje, pa mu onda muka ne da dalje.
Tako i Krka, sve jača, ide sve dalje i onda gotovo da se ne prepozna. Raširi se onako ravničarski, slavonski, rekao bi čovjek da je more. Tako i život ljudski, bude pa nestane. Izvor ipak i dalje teče, poput Krke, poput Čikole… Ljepota Krke, njezina snaga, bistrina, njezina hirovita narav, prekrasni slapovi, sve to ostavi čovjeka bez daha. Duboki kanjon i stijene kao revni čuvari paze na Krku, na njezinu ljepotu i svaku kap. Jednom kad vidiš taj krajobraz, ti si nepovratno opijen ljepotom, poput putnika namjernika što stane na vrh Visovačke brine, i dok bura nosi miris smreke s Promine, gleda na Gospin otok i prebire misli.
Krka mi svaki dan padne na pamet, sjetim se njezina puta od izvora do stapanja s morem i zaista mi se učini poput života ljudskog. Muka rađanja, tjesnaci života, uzburkanost mladosti i onda smiraj u vječnosti mora. Ljepota zabilježena kamerama na Krki ponekad djeluje zaista nestvarno. Zato najviše volim tamo otići zimi dok bura nesmiljeno udara o krošnje i nosi snagu i mirise bilja prema moru. Tada gledajući visovački zvonik i valiće što se lagano igraju Krkom i prave pjenastu čipku, osjetim mir i blaženstvo. Zato obožavam Krku, zato volim gaj. Tako je i Krka, jednom za svagda, obilježila moj život.
Baš kao i jecaji mog starog kad su ga vodili u bolnicu. Imao je pogled prepun čežnje i tuge. Znao je, osjećao je da nikad više neće vidjeti svoju kuću. Gorko je zaplakao. Zaplačem i ja kad god se toga sjetim!