More bit da san i spominja bivši drniški Đački dom, a more bit i da nisan. Ma ako i jesan, nema veze. Inače je to tako i običan čovik teško more pratit kako kovitlac života sve vaća i nosi, nešto u sićanje, nešto u zaborav. Kad se iz polja gledaju obrisi Drniša u sumraka, pari da su isti oduvik. Tu je kanjon, tu je Gradina, tu je kampanel Svetog Ante i minaret. Reka bi Andrić, kasaba kojoj ništa ne more poremetit nježin spokoj.
U Gradu, već je drukčije. Sićan se kad se obnavljala zgrada bivšeg Đačkog doma. Nekad je to bila zgrada velikaša Difnika. Piturali su je sada u žutu boju pa smo se mi ka ljutili, onda se navikli i sad nan sasvim lipo figura.
Ukras i Doma i Drništa
Meni je ta zgrada draga zbog sasvim drugih razloga, a ne zbog žute boje. Tu je bijo Đački dom di su živili cure i momci iz drniških sela i išli u Drniš u školu. Tu su bili jer su bili sirotinja. Mi smo ih zvali "domašani". S gornje strane Doma, do pijece, imali su lipi parkić sa fontanicon i tu su ispopodne šetali s knjigon u ruci gori doli i učili. Ništa specijalno dok se i ja nisan pojmijo, pa san poče malo lipše gledat domašanke, ne više samo ka učenice, nega nako sadržajnije, ka ukras i Doma i Drniša. Nije toj dici bilo lako. Ja san svaki dan bijo u svojoj kući, u toplini doma, a oni bi vikendom išli i to vlakon u svoja sela. Tu je tribalo pomoć ćaći i materi. U Domu je uvik bila ekipa odgajatelja, od starog Vida Trlaje, Ane Jović, Nike Galića i prof. Boška Beadera. Svi su oni pokojni i samo su dijo naših sjećanja. Meni su možda najupečatljiviji oni lipi plisirani kotulići koje su nosile domašanke, ili kute ukrašene merlom oko vrata. Nikakav film ne bi moga ispisat i islikat svu silinu emocija šta je izbijala iz njijovi očiju. Znale su i one pogledat priko ograde. Nikakva ograda, pa ni ona željezna, nije mogla spriječit život da čini svoje.Uvik bi mi naveče bilo ža tih cura i momaka. Zarana bi morali u Dom, večera, obavezno učenje pa spavanje. Ma kolko god im falili roditelji, šta se moglo ? Ništa ! Sada se iznenadim kad vidin po Šibeniku neke ljude, a ima među njima i doktura specijalista, šta su se školovali u Drnišu i bili u Đačkom domu. Odvojenost od kuće, sirotinja u kojoj su resli samo ih je natrala da šta prvo i šta bolje završu školu i napuste Dom. Sada, pod stare dane, a mnogi su i didovi i babe, rado se site Đačkog doma i miljun điri po parku, gori doli. Ženske su uvik pazile da in kute i kotuli budu lipo sumprešani, a merlo lipo uštirkano.
Romantika sirotinjskog života
Ta svojevrsna romantika sirotinjskog života nepovratno me opila, valjda baš zato šta san i ja pripada tom društvenom staležu. Dobro se sićan ondašnje podjele na građane i domašane. Nekih likova se i danas sićan, a nekih se sitin tek kad dođen kod nji na pregled. Zanimljivo, svi ti ljudi rado spominju Đački dom, rado ga se site. Ipak je to misto di su oni počeli sricati prva slova životne abecede, tu su se i njihove oči prvi put srele s onim slatkim plamenom što zagrije dušu. Jednostavno, tada su bili mladi, odrastali su, i dobro su znali, kolko pružiš životu, on će ti i vratiti.Dugo je taj Dom stajao prazan, samo kao podsjetnik na jednu mladost, odrastanje u neimaštini, kao podsjetnik na poneku ljubav, prvi poljubac i stisak ruke. Sada se planira u bivšem Đačkom domu otvoriti Dom za starije i nemoćne. Gotovo da bi se cjelovito zatvorijo životni ciklus onih koji su nekad bili domašani. Valja ipak reći da se i starima i nemoćnima mora osigurat makar minimum dostojanstva u starenju. To nas, izvan one željezne ograde, neće priječiti da se ponekad sjetimo plisiranih kotulića, merla oko vrata i diskretno upućenog osmijeha. Ta slatka vatrica sjećanja zna ponekad i danas proplamsati.